Meštrovićev paviljon u Zagrebu
DOM HRVATSKIH LIKOVNIH UMJETNIKA
idejna skica: akademski kipar Ivan Meštrović (1883.-1962.)
arhitektonski projekt i razrada: arh. Harold Bilinić (1894.-1984.),
arh. Lavoslav Horvat (1901.-1989.),
Gradski građevinski ured predvođen arh. Ivanom Zemljakom (1893.-1963.)
vrijeme gradnje: 1934. – 1938.
● Urbanistički položaj i okružje
Pozicionirana na ekskluzivnoj lokaciji malo istočno od glavnog gradskog trga, monumentalna se kružna građevina ističe u donjogradskim ortogonalama kao važna urbanistička točka identifikacijskog i simboličkog značenja. U okružju su reprezentativne kuće nastale dvadesetih i tridesetih godina 20. st. s prevladavajućim tradicionalnim obilježjima (arh. A.V. Báránay), no prisutni su i moderniji arhitektonski koncepti (arh. V. Kovačić, E. Šen, M. Kovačević).
● Okolnosti gradnje
Tridesetih godina 20. st. hrvatsko društvo umjetnosti “Strossmayer” intenzivno traži novi izložbeni prostor jer historicističko zdanje Umjetničkog paviljona koje je umjetnicima od kraja 19. st. bilo djelomično namijenjeno, nije više zadovoljavalo aktualne potrebe. U isto vrijeme djeluje i Odbor za podizanje spomenika kralju Petru I. Oslobodiocu (Karađorđeviću) za koji su osigurana veća financijska sredstva. Narudžba za taj rojalistički spomenik dodijeljena je tada vodećem hrvatskom umjetniku, ujedno i predsjedniku Društva umjetnosti “Strossmayer”, Ivanu Meštroviću. Prepoznavši ponuđenu lokaciju kao privlačno mjesto za novu kuću umjetnosti, kipar je predložio da se umjesto samostalnog kipa podigne impozantna zgrada, a da se kralju postavi spomenik u unutrašnjosti. Unatoč kriznoj društveno-političkoj situaciji u vrijeme monarhofašističke diktature kralja Aleksandra, a zahvaljujući ustrajnim diplomatskim pregovorima, Meštrovićev je prijedlog prihvaćen.
● Moderna rotonda
Moderna rotonda stereometrijske čistoće okružena je kolonadama stupova koji stvaraju impresivan trijem. Unutrašnji je prostor strukturiran za polivalentne sadržaje, tako da je velika središnja dvorana primarno namijenjena izlaganju skulptura, a drugim oblicima likovnog izričaja (slike, crteži, fotografije, dizajn) namijenjeni su prostori prstena na katu, balkona središnje dvorane i prizemlja. Građevina je i u međunarodnim razmjerima primjer sinteze monumentalizma, modernističkog asketizma koji drži do tradicije različitih uzora, od antike do neoklasicizma moderne. Po formalnom izrazu potječe iz prve faze moderne arhitekture u kojoj je još prisutan pluralizam stilova (protoracionalizam, moderni klasicizam, kreativni eklekticizam). U vrijeme kada je sagrađen, bio je to jedinstven izložbeni prostor u Europi i svijetu.
● Kupola
Početne ideje Ivana Meštrovića o izgledu okruglog paviljona djelomično odstupaju od njegove konačne izvedbe, a najveća je razlika u tome što je građevina inicijalno zamišljena kao moderni tolos s nižim i otvorenim središnjim dijelom, a ne kao zatvoreni objekt. Izmjene su nastale u vrijeme gradnje, kad je suradnjom inženjerima i arhitektima predloženo novo rješenje, odnosno natkrivanje središnjeg prostora armiranobetonskom kupolom s umetnutim staklenim prizmama. Iako važnih građevinskih dosega, ta je kupola (promjera 19 m i debljine 6 cm) kompromis umjetnikove ideje i građevinske razrade kojom je demonstrirano savladavanje građevinskih problema nastalih iz praktičnih potreba premošćivanja zdenaca i sabirnih kanala.
● Kratka povijest gradnje, razgradnje i obnove
/ tridesete, četrdesete
Svečanim otvorenjem izložbe “ Pola vijeka hrvatske umjetnosti” (1. 12. 1938.) počeo je program Doma likovnih umjetnosti u kojem je ostvaren niz domaćih i gostujućih izložbi. Nažalost, taj je program kratko trajao, samo tri godine. Zbog monumentalističkog karaktera i istaknutog položaja, okrugli je paviljon privlačio političke predstavnike i mijenjao funkcije (profane i sakralne). Početkom Drugog svjetskog rata prenamjenjuje se u džamiju (1941.- 44.), a nakon rata u Muzej revolucije (1945.-90.). Svaka je promjena uvjetovala specifične intervencije, od devastacije do kreativnih pristupa i obnove. Adaptaciju unutrašnjosti džamije izveo je arh. Zvonimir Požgaj. Rješavajući primarno termički i akustički problem, on je kao izolaciju ispod originalnog svoda postavio novi željezno-betonski svod, a unutrašnju je masivnu zidnu plohu raščlanio nišama. Arhitekt Stjepan Planić uređivao je eksterijer džamije. Desetak metara ispred zgrade pozicionirao je tri visoka minareta (45 m), a širim stepenastim prostorom s povišenom terasom i kamenim klupama definirao prilazni areal.
/ pedesete
Početkom pedesetih u interijer građevine intervenira arh. Vjenceslav Richter. Prihvativši projekt uređenja stalnog postava Muzeja revolucije, radikalnim konceptom negira i razgrađuje originalni kružni tlocrt, ugrađuje konzolni balkon i središnje stubište, a umjesto kruga varira temu trapeza. Nakon brojnih polemika o toj modernoj muzejskoj ambijentaciji, projekt je ipak realiziran, no važno je istaknuti da je izveden montažno, a ne masivnim konstrukcijama.
/ osamdesete
Osamdesetih se godina sve češće javljaju ideje o prenamjeni paviljona, a 1988. godine, na poziv kustosa Muzeja revolucije naroda Hrvatske, arh. Ivan Crnković i Dubravka Kisić izrađuju elaborat za vraćanje zgrade u originalno stanje.
/ devedesete
Tek je početkom devedesetih, s velikim političkim promjenama, omogućena stvarna prenamjena građevine. O njezinoj se upotrebnosti tih godina pojavljuju razne inicijative, neke izrazito politički intonirane). No od svibnja 1990., brojnim aktivnostima Hrvatskog društva likovnih umjetnika (HDLU) i posebno organizacijom izložbe “Dokumenti-argumenti”, HDLU, tada predvođen akademskim umjetnikom Antom Rašićem, uspijeva se 1993. preseliti iz prostora Starčevićeva doma u okrugli paviljon.
/ početak novog tisućljeća
Od 2001. počinje obnova objekta. Prema projektu arh. Andrije Mutnjakovića izvode se opsežni građevinski radovi: uklanjanje dogradnji nastalih pri adaptaciji u džamiju, skidanje naslaga s dvostruke kupole, rušenje armiranobetonskih rebara, gradnja kružne ograde. Godine 2003. završena je prva faza obnove, a od 2006., prema projektu arh. Branka Silađina, slijedi nastavak radova u podrumu i dijelu prizemlja. Preostali radovi trebali bi se nastaviti do konačne obnove objekta.
/ krug – poticaj suvremenim umjetnicima
Posebnost i privlačnost volumena kružne forme kao i ideologijski kontekst koji je uvijek pratio povijest ove kuće-spomenika, često su povod raznih intervencija, performansa i site specific instalacija u samom objektu i njegovu neposrednom okružju.
Snježana Pavičić
