Dodijeljene su godišnje nagrade i priznanja za postignuća u likovnoj umjetnosti 2023. godini u organizaciji Hrvatskog društva likovnih umjetnika pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture i medija. Uz svečanost dodjele nagrada postavljena je izložba ovogodišnjih laureata.

Ravnateljica HDLU-a Ivana Andabaka, Zvonko Maković, Lea Vidaković, Matej Vuković, Dalibor Martinis, ministrica kulture i medija dr. sc. Nina Obuljen Koržinek, predsjednik HDLU-a Tomislav Buntak

Laureati

za ŽIVOTNO DJELO: DALIBOR MARTINIS, transmedijalni i video umjetnik

za NAJBOLJU IZLOŽBU: LEA VIDAKOVIĆ, vizualna umjetnica i animatorica za izložbu „Obiteljski portret„ u Galeriji Prsten, Zagreb

za NAJBOLJEG MLADOG UMJETNIKA: MATEJ VUKOVIĆ, akademski kipar

za POSEBAN DOPRINOS LIKOVNOJ UMJETNOSTI: ZVONKO MAKOVIĆ, kustos i povjesničar umjetnosti

 

Odbor za dodjelu likovnih nagrada HDLU-a djelovao je u sastavu Zlatan Vrkljan, Ivana Fischer, Grgur Akrap, Mia Maraković i Fedor Vučemilović.

Nagrade su svečano uručili ministrica kulture i medija dr. sc. Nina Obuljen Koržinek, predsjednik HDLU-a Tomislav Buntak i ravnateljica HDLU-a Ivana Andabaka.

—————————————————————————————————————————-

Obrazloženja

NAGRADA ZA ŽIVOTNO DJELO:

DALIBOR MARTINIS

Dalibor Martinis

Dalibor Martinis, jedan je od najistaknutijih hrvatskih transmedijalnih i video umjetnika. Diplomirao je 1971. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a svoje video radove, performanse i interaktivne prostorno-specifične instalacije aktivno izlaže od 1969. Pored uspješne karijere medijskog umjetnika, Martinis je tijekom 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća oblikovao i plakate za tadašnju Galeriju suvremene umjetnosti (danas MSU) u Zagrebu, a u prvoj polovici 1970-ih sa Sanjom Iveković i televizijske grafike za Radioteleviziju Zagreb.

Od 1973. posvećuje se isključivo videoumjetnosti i eksperimentalnoj televiziji, propitujući temporalnosti video slika i testirajući granice medija. Prema riječima kustosa Vanje Babića, za predgovor njegove prošlogodišnje izložbe Nemam vremena, u Galeriji Bačva Doma HDLU, Martinis gotovo cjelokupan svoj umjetnički opus, podvrgava nelinearno koncipiranim temporalnim manipulacijama. U tom smislu paradigmatski je primjer ciklus informatičkog naziva Data recovery. Osim toga, Martinis je sklon i svojevrsnom  premošćivanju protoka vremena, pa tako razgovor sa samim sobom uz vremensku zadršku od 32 godine, baš kao i upućivanje pitanja entitetu DM2077 s idejom da on – štogod bio i kakogod izgledao – na njih odgovori u 2077., predstavljaju najradikalnije manifestacije takvih njegovih postupaka.

Ostvario je brojne samostalne izložbe, performanse i videoprojekcije te sudjelovao na mnogim međunarodnim izložbama (Sao Paolo Bijenale, Dokumenta, Venecijansko bijenale) i filmskim/video festivalima u Berlinu, Tokiju, Montrealu, San Franciscu, Locarnu, Seattlu, Bogoti, Beču i dr. Bio je stipendist Canada Council (1978.) Jaica (Japan 1984.) i ArtsLink (SAD, 1994. i 2010.).

Bio je gostujući profesor na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu i na Ontario College of Art u Torontu te redoviti profesor na Akademiji primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci gdje je stekao titulu prof. emeritusa Riječkog sveučilišta.

Dobitnik je niza nagrada i priznanja u Hrvatskoj i inozemstvu: Tokyo Video Festival 1984.; Locarno 1984.; Alpe Adria Film Festival u Trstu 1996.; Bogota Short Film Festival 2014.;  Nagrade Josip Račić za 1995.; Nagrade Grada Zagreba za 1998.; Godišnje nagrade HDLU za izložbu MUOrtinis: Privremeni radovi u Muzeju!, Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb za 2008 .; Nagrade HT-a za 2013. te Nagrade Vladimir Nazor 2018 za  izložbu Data Recovery 1969-2077 u Muzeju suvremene umjetnosti.

Radovi mu se nalaze u zbirkama Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, Muzeja moderne umjetnosti u New Yorku, Stedelijk Museum-a u Amsterdamu, ZKM Karlsruhe, New York Public Library, Kontakt Erste Banke u Beč i dr.

Dalibor Martinis, izuzetan je umjetnik, čija je karijera obilježena kontinuiranim eksperimentiranjem, inovacijama i istraživanjem granica umjetničkog izraza stoga mu zasluženo dodjeljujemo Nagradu za životno djelo.

NAGRADA ZA NAJBOLJU IZLOŽBU:

LEA VIDAKOVIĆ

”Obiteljski portret” u Galeriji Prsten, Zagreb

Lea Vidaković

Lea Vidaković, međunarodno priznata vizualna umjetnica i animatorica, na izložbi Obiteljski portret u galeriji Prsten predstavila je animiranu instalaciju, proizašlu iz praktičnog dijela doktorskog istraživanja na studiju na ADM/NTU u Singapuru 2020. godine, koje se bavilo prostornom naracijom za animirane sadržaje u galerijskim, muzejskim ili drugim javnim prostorima. Prezentacijski, 7 sinkroniziranih projekcija prate i prostorne instalacije, sastavljene od dijelova makete kuće i lutaka, korištenih u animaciji, pa se tako dvodimenzionalno i trodimenzionalno isprepliću, simultano pričajući priču o 7 prostorija kuće – 7 mjesta zbivanja, a posjetitelj može, posredstvom likova i prostorije ući u priču koju želi. Lea se prilikom osmišljanja radnje Obiteljskog portreta inspirirala izrekom japanskog budističkog mislioca i mirovnog aktivista Daisaku Ikede, po kojoj svaka obitelj ima svoje specifične okolnosti i probleme što ih samo ona može istinski razumjeti. Prolazeći kroz Obiteljski portret u galeriji Prsten, umjetnica svakog prolaznika stavlja u ulogu aktivnog voajera, uvlačeći ih u specifičan, mračan narativ tjeskobnih i apatičnih protagonista. Same animacije izvedene su u zahtjevnoj tehnici tradicionalnog lutka-filma, te se u ovom radu miješaju estetike tradicionalnog i taktilnog lutka-filma s fragmentiranom naracijom u suvremenom, raščlanjenom, prostornom kontekstu.

Kroz ovi izložbu, gdje je publika po prvi puta imala priliku vidjeti rad u cijelosti, prepoznaje se iznimna kvaliteta umjetničina rada, istančano oko za detalje te vještina suptilnog, duhovitog i inovativnog istraživanja kompleksnih emocionalnih odnosa. Njezin rad donosi svježinu i dubinu suvremenom umjetničkom pejzažu te joj stoga dodjeljujemo nagradu za najbolju izložbu u 2023. godini uz poticaj za budući rad.

NAGRADA ZA MLADOG UMJETNIKA:  

MATEJ VUKOVIĆ

Matej Vuković

Matej Vuković rođen je 1995. godine. Diplomirao je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi profesora Petra Barišića. Izlagao je na nekoliko samostalnih i više skupnih izložbi. Sudjelovao je u projektu Okolo i Okolo na moru s instalacijama u javnom prostoru. Dobitnik je HPB-ove nagrade Plati i nosi za najbolji rad na izložbi 2018. te Nagrade Ivan Kožarić MSU 2021.

Radove Mateja Vukovića možemo promatrati kao niz pojedinačnih prizora, kao simbiozu ready made elemenata i oblih formi, objedinjenih u skulpture, izvedenih specifičnim rukopisom elementarnog kiparstva. Razradom istih na segmente, ulazimo u igru osnovnim skulpturalnim rječnikom i pojmovima kao što su objekt, kadar, isječak, scena. Manipulirajući svima navedenima, Matej Vuković otvara prostor inteligentnom humoru, modeliranom iz vlastite vizije svijeta. Vizualno snažnim i primamljivim fragmentima amorfnih oblika Vuković kao mladi autor konstruira snažne statične scene, koje nagovještaju pokret i koje se izmjenjuju s točkama gledišta, odnosno (…) pronađeni objekti lišeni su bilo kakvih oznaka, svoje originalne boje, natpisa i tvorničkih obilježja kako bi bili svedeni isključivo na svoju funkciju, ali unutar novostvorenog konteksta postojanja. (…) Tako u svome tekstu za izložbu Razgovori pod suncem u Galeriji SC, o radovima mladog umjetnika, piše kustosica Sara Mikelić. Glatkoća forme i snažan kolorit ukazuju na zaigranost i neopterećenost pravilima. Čistoća medija i svojevrsna narativnost koja iz nje proizlazi slojevita je u zadanosti svojih granica. Osjetljivost za pikturalno u trodimenzionalnom, iz kojeg nastaju prepoznatljivi Vukovićevi realiteti, istodobno meditativni i duhoviti, spremni su trajno se pohraniti u naše duhovne repozitorije.

 

POSEBNO PRIZNANJE ZA DOPRINOS LIKOVNOJ UMJETNOSTI:  

ZVONKO MAKOVIĆ

Zvonko Maković

Zvonko Maković diplomirao je povijest umjetnosti i komparativnu književnost 1973. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje je i doktorirao 1996. godine. Od 2008. godine, do umirovljenja, bio je redoviti profesor na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, a od 2006. godine je član-suradnik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

U svojoj bogatoj, dugogodišnjoj karijeri, objavio je niz likovnih kritika, 5 knjiga eseja i studija o suvremenoj umjetnosti (Nenapisano, 1989; Pisma Bertoltu Brechtu, 2002; Riječi s izložbe, 2004; Dimenzije slike, 2005. i dr.), desetak umjetničkih monografija, a uređivao je i časopise Studentski list, Tlo, Telegram, Most, Oko, Život umjetnosti.

Autor je više relevantnih, problemskih izložbi među kojima izdvajamo Nove pojave u hrvatskom slikarstvu (1980.), Pedesete godine u hrvatskoj umjetnosti (2004.), Avangardne tendencije u hrvatskoj umjetnosti (2007.), Strast i bunt – Ekspresionizam u Hrvatskoj (2011.) i Šezdesete u Hrvatskoj: mit i stvarnost (2018.). Na 49. Venecijanskom bijenalu bio je izbornik Republike Hrvatske i organizirao izložbu Julija Knifera, a bio je i kustos te autor predgovora brojnih retrospektivnih izložaba zaslužnih hrvatskih umjetnika poput Ljube Ivančića, Miroslava Šuteja, Nikole Reisera, Vilka Gecana, Milivoja Uzelca i Marijana Trepšea.

Bio je voditelj projekata Hrvatska umjetnost XIX. i XX. stoljeća u europskome kontekstu; Hrvatska umjetnost od klasicizma do postmoderne te istraživačkog projekta hrvatsko-srpskih veza u umjetnosti 19. i 20. stoljeća.

Osim toga, doprinos Zvonka Makovića kulturi Republike Hrvatske, nadilazi njegove uspjehe i važnost na polju likovne umjetnosti pa je tako, uz svoj povijesno-umjetnički rad, hrvatsku kulturu zadužio i svojim pjesničkim stvaralaštvom. Godine 2001. dobio je Goranov vijenac za cjelokupni pjesnički rad, a 2008. na Pjesničkim susretima u Drenovcima i povelju Visoka žuta žita za sveukupni književni opus i trajni doprinos hrvatskoj književnosti.

Zvonko Maković je svojim beskompromisnim angažmanom i posvećenošću očuvanju i promicanju baštine hrvatske moderne i suvremene umjetnosti kao književnik, esejist i kritičar obogatio hrvatsku kulturnu scenu i doprinio razvoju kritičkog mišljenja i kulturne svijesti među čitateljima i kolegama stoga mu dodjeljujemo posebno priznanje HDLU za poseban doprinos likovnoj umjetnosti.

Zvonko Maković, Matej Vuković, Lea Vidaković, Dalibor Martinis

GALERIJU FOTOGRAFIJA MOŽETE PREUZETI OVDJE.
Fotograf Juraj Vuglač.

ORGANIZATOR:

POKROVITELJ: