PROSTORI KRAJOLIKA
4. – 22.9.2019.
Galerija Prsten

 

 

U srijedu, 4. rujna u 20.00 h, u Galeriji Prsten, Doma hrvatskih likovnih umjetnika otvorit će se grupna izložba pod nazivom Prostori krajolika. Kustosi izložbe su Igor Loinjak i Domagoj Sušac.

Na izložbi u Prostori krajobraza bit će izloženi radovi 24 hrvatskih umjetnika koji će se predstaviti u različitim medijima, slikarstvu, skulpturi, instalaciji, fotografiji, ambijentu.

Izlažu: Alebić Josip, Babić Damir, Bakić Gordana, Brandis Josip, Čabraja Igor, Čaušić Mario, Deman Tanja, Dračić Sebastijan, Duvnjak Hrvoje, Jurić Ivona, Kardum Ivanišin Katarina, Kozina Zlatko, Lenard Kristina , Matoković Mario, Milić Miron, Milić Zdravko, Ruf Igor, Sanvicenti Davor, Sušac Domagoj, Tadić Marko, Vehabović Zlatan, Vodopija Mirjana, Vrankić Davor, Vrkljan Zlatan

“Ako se pod pejzažnim slikarstvom misli na slikarski žanr posvećen isključivo prikazu krajolika „u kojem su krajolici središnji motiv“, onda se sljedeći misao Lothara Altmanna može reći kako njegova povijest započinje u razdoblju renesanse. Altmann ne zanemaruje činjenicu da je i u starom vijeku, napose u egipatskoj umjetnosti, minojskoj i mikenskoj, kao i u grčkim i rimskim antičkim prikazima, prikazivanje prirode bila česta praksa, ali problem vidi u tome što su tada „pojedini elementi krajolika često postavljeni jedni do drugih što je onemogućilo postojanje kontinuiteta unutar prikaza.“ Dakle, u skladu se s takvim stavom može pretpostaviti kako je osnovu razvoja pejzaža kao samostalne teme omogućilo uvođenje geometrijske perspektive u prikazane prizore jer krajolik najčešće podrazumijeva hod slikarova oka prema horizontu te bilježenje vidljive i doživljene stvarnosti na tom putu u kojem se točka kraja (upravo linija horizonta) uvijek pokazuje i kao točka novoga početka budući da je horizont privid nastao u dosluhu prirode i ljudskoga oka da nas očuva od apsoluta.

Kao što portret podrazumijeva suodnos unutrašnje i vanjske dimenzije prikazanoga lika, tako i prikaz krajolika nije tek preslikavanje viđenoga, nego i uranjanje u promatrano, posredstvom promatranog uranjanje u sebe, vezivanje za geografiju promatranog i ukorjenjivanje u tlo iz kojega je budući prikaz niknuo, ali i oblikovanje prikazanoga snagom vlastite (pro/do)življenosti prirode. Prostor krajolika više je od prostora u kojem se samo živi i obitava. Povezanost čovjeka i prirode prema mišljenju Friedricha Ratzela, ujedno i osnivača antropogeografije, „rezultira kreiranjem vitalnog životnog prostora (lebensraum) u kojem će svakovrsne ljudske aktivnosti (…) njima imanentnim jezicima oblikovati različite signale geografičnosti.“ (Jukić/Rem) Te je „signale geografičnosti“ moguće oblikovati, ali i tumačiti na različitim razinama tako da pojam krajolika prestaje biti tek doslovan pejzaž i postaje svijet u kojemu se oslikava povezanost tla i umjetnika. Čita se tu ljubav koju osjećaju jedno prema drugom, kao i naznaka sreće, mržnje, sumnje, strasti ili želje za bijegom bilo od krajolika bilo od sebe samoga. Konačno, umjetnik osjeća krajolik onoliko i onako kako tlo osjeća samoga umjetnika dajući mu više ili manje poticaja za ostanak ili bijeg.”

Iz predgovora izložbe
Igora Loinjak

 

Organizator:

 

Uz potporu: