Otvorenje centralne izložbe 37. salona mladih Pao sat u bunar održat će se 25. travnja 2024. u Domu HDLU / Meštrovićevom paviljonu s početkom u 19.00 sati.
U sklopu otvorenja centralnog izložbenog programa, posjetitelji će moći uživati u jedinstvenoj glazbenoj selekciji koju priprema GABIBABYDOLL, postavljajući atmosferu za nadolazeće događaje. Također, u prostoru Galerije Ispod bit će održana performativna izvedba “Massa Confusa” autorica i izvođačica Marianne Nardini, Brune Jakupović i Lane Lehpamer. U svojoj trostrukoj izvedbi, koristit će osnovne sastojke za pripremu tijesta, istražujući prožimanje tijela i pokreta tijekom tri sata, u cilju stvaranja homogene mase.
+++
Ususret otvorenju pobliže vas upoznajemo s kustoskim konceptom Lovre Japundžića Pao sat u bunar te umjetnicima koji će biti predstavljeni u selekciji Pao sat u bunar.
Radovi s izložbe istražuju mogućnosti koje nastaju uslijed neprilagođenosti normativnom toku vremena, a manifestiraju se kroz istraživanje novih smjerova prethodno zanemarenih odnosa s vremenom. Vrijeme stalno iznova otkriva vlastitu poroznost i sklonost ekscesu kroz nepredvidive, neproduktivne, usporene ili raspuknute temporalnosti. Umjetnici_ce kroz široku tematsku leću u svojim radovima, među kojima se nalazi izvanredno velik broj raznovrsnih instalacija, ali i skulptura, fotografija, mozaika, video radova, traže momente prekida i praznina koje nas oslobađaju nametnutih vremenskih okvira, ograničenja i zahtjeva neposredne sadašnjosti. Među tematskim preokupacijama vidljiv je fokus na sve većoj nemogućnosti razdiobe online i offline života te posljedično preklapanja memorija i stvaranje narativa koji su osobni, ali istovremeno i javni i svačiji, što nas dovodi do reaktualizacije i interpretacije vlastite prošlosti pomoću tuđih iskustava s interneta, preko bilježenja svakodnevnih rutina, disocijacija, digitalnog i mentalnog eskapizma, provođenja vremena, pa i pauziranja i negacije rada, entropije, spekulativnih budućnosti, disperznih emocija te neizostavne zabrinutosti zbog ugroženih prirodnih resursa.
Tako se umjetnica Ana Ratković Sobota u svom radu kojeg čine tradicionalnom tehnikom oslikani tekstili velikih formata bavi ugroženim elementarnim vodenim resursima istovremeno progovarajući o temi održivosti u likovnoj umjetnosti, dok se medijski umjetnik Branimir Štivić u svojoj multimedijalnoj instalaciji bavi poremećajem ekosustava, prirodnim ciklusima destrukcije i izgradnje te utjecajima na globalnu ekologiju na primjeru potkornjaka. Umjetnik Alex Brajković putem interaktivne instalacije predstavlja izvanredan orkestar sačinjen od biljki koje sviraju udaraljkaške instrumente i u konačnici, uz pomoć računalnog softvera, proizvode i zvukove. Na sličnim istraživačko-umjetničkim metodama potpomognutim naprednom tehnologijom počiva i spekulativno koncipirana instalacija Lovre Ivančića o budućnosti stanovanja s namještajem koji je u tijesnoj interakciji sa stanarom. Sličnim stambenim scenarijem, no u analognoj izvedbi tehnikom mozaika predstavit će se Katarina Juričić koja istražuje utjecaj strukture prostora na emocionalno stanje i predodžbu vremena. Povezanost s prostorom koja poprima oblik osobne odiseje prisutna je u fotografskoj seriji Mateja Jurčevića koji istražuje utjecaje poslijeratnog nasljeđa, emigracijske krize, političke i ekonomske stagnacije na teritoriju istočne Hrvatske. Prostornim politikama u javnom kontekstu bavi se Lea Anić koja istražuje gradilišta kao mjesta na kojima se reflektiraju društvene odluke
Gorućom temom današnjih, u velikoj mjeri online vođenih života – memorijom i stvaranjem narativa koji su unatoč svojim partikularnostima istovremeno osobni i tuđi bave se Andrej Drožđan, Anđela Zanki i Mia Maraković. Izmišljeni i stvarni narativi isprepliću se u radu Valerije Cerovec koja ambijentalnom instalacijom predstavlja priču o samoukoj ornitologiji Kukavici. Cerovec uspješno balansira narativne linije između stvarnosti i fikcije, te akademskog i znanstvenog istraživanja svijeta i intuitivnog i snolikog iskustva bivanja u njemu. Moć medijskih manipulacija narativa koje informaciju udaljuju od originalnog konteksta u fokusu je video instalacije Ivora Tamaruta koji istražuje live televizijski prijenos Zaljevskog rata kao prvog „televizijskog rata“. Ljudskim vezama, digitalnim prostornostima, potencijalom strojnog učenja te sve većim utjecajem komunikacijskih tehnologija u svojim se video radovima bave Jelena Visković, Marko Gutić Mižimakov i David Wilhelm.
Dio umjetnika okupiran je procesualnošću i repetitivnošću vlastitog rada kroz različite tretmane slikarske površine, primjerice Mihaela Rašica, Astrid Jakšić i Lav Paripović, ali i John Miličić koji ponavljajuće rituale oslikavanja povezuje s učenjem i direktnom materijalizacijom utrošenog vremena. Svakodnevne rutine, opažanja i spontanosti u svom radu bilježe David Bakarić Mihaljević i Marko Zbodulja, obojica u mediju fotografije, a Iva Zagoda, Mihael Klanjčić i Tomislav Hršak u mediju skulpture. Anja Mergeduš u periodu od tri godine sakuplja i arhivira odbačene metalne predmete pri čemu vlastitu rutinu, kao što je šetnja napuštenim dijelom Borongajske pruge, pretvara u osobni umjetnički projekt. Proces introspekcije, istraživanja, propitkivanja i traženja značenja arhiviranih artefakata vješto isprepliće s osobnim narativima.
Društvenim poroznostima, oživljavanjem ili stavljanjem nečeg naizgled neživog u oblik ljudske sličnosti primjećujemo u skulpturalnim instalacijama Valentine Butumović i Lane Lehpamer. Obje umjetnice eksperimentiraju s prirodnim i sintetičkim materijalima koji u njihovom tretmanu poprimaju senzualne kvalitete. Propuštanjem tjelesnih i afektivnih granica, žudnjom i queer zajedništvom u svom radu se bavi Nika Pećarina koji predstavlja instalaciju u mediju keramike i zvuka. Skulpturalne instalacije Paule Tončić i Brune Jakupović progovaraju o pitanjima tjeskobe neprilagođenih djevojaka koje se kreću u prostorima gdje se osjećaju promatrane, zatočene, kontrolirane. Jednako tako i instalacija Ivane Stećuk, unatoč prisutnim elementima humora, otvara mračnije teme poput kroničnog stresa i burnouta prikazanog metaforom ostavljenog doručka.
O kustosu izložbe Pao sat u bunar
Lovro Japundžić (1990., Zagreb) završio je studij povijesti umjetnosti i sociologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te program CuratorLab na Sveučilištu za umjetnost, obrt i dizajn Konstfack u Švedskoj. Kustos je i producent s dugogodišnjim iskustvom rada u kuriranju i produkciji izložbi, festivala i drugih kulturnih programa. Od 2018. je član kustoskog kolektiva koji vodi Međunarodni festival Organ Vida, a od 2019. radi kao kustos programa Galerije Močvara. Između 2021.–2023. radio je kao jedan od voditelja Galerije Miroslav Kraljević (GMK). Od 2013.–2019. radio je kao selektor programa i promotor Udruge za promicanje nezavisne glazbene kulture – Živa muzika.
Više o programima 37. salona mladih saznajte na WEB stranici 37. SALONA MLADIH
