Donosimo vam kratak intervju s Željkom Beljanom, autorom izložbe “Mit, vez i Vuteks”, koju u Galeriji Karas možete pogledati do 19. srpnja.

Željko Beljan rođen je 1984. u Vukovaru. Od 2016. studira na Odsjeku za animirani film i nove medije Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Prvu samostalnu izložbu imao je 2016. u Osijeku (Inquiry Inc.), a nakon toga i u Galeriji Siva u Zagrebu (2018.).

Od 2010. primarno se bavi ilustracijom, stripom i izradom plakata te je autor brojnih plakata za razne zagrebačke klubove i druge umjetničke inicijative i bendove kojima je član ili suradnik.

Prethodni ciklus njegovih radova čine groteskne ilustracije čiji su protagonisti likovi iz crtanih filmova, a spajanjem horora, pornografije i crtića, istovremeno šokiraju i zabavljaju publiku. U ciklusu koji će nam predstaviti u Galeriji Karas, iako vidimo isti autorov rukopis, nailazimo na potpuno drugačiji medij i tematiku. U formi veza, Beljan nam predstavlja fragmente stvarajući mit o uništenju industrije u Slavoniji.

Prvotno si trebao biti komercijalist? Što te nagnalo da se okreneš umjetnosti?

Školu za komercijalista sam završio samo kako bih ispoštovao uvjet stjecanja četverogodišnjeg srednjoškolskog obrazovanja i mogao upisati fakultet, premda mi u toj oblasti stečeno znanje dobro dođe u računovodstvenim zadaćama koje obavljam za očevu tvrtku. Umjetnošću se zapravo bavim odavno, bilo je samo pitanje samopouzdanja i zrelosti da joj se posvetim u potpunosti. Baš je ta tema trenutno predmet mog novog rada u nastanku.

Za koje klubove/bendove i inicijative si do sada radio plakate? Imaš li fotografiju kojeg da objavimo uz intervju?

Vlastite bendove sam osnivao dijelom iz želje da za njih stvaram plakate i vizualne identitete. Radio sam plakate za Močvaru, KSET, Spunk, AKC Attack, medije Vizkulturu i Zarez.

 

U novom ciklusu vidi se zaokret ka društveno angažiranoj tematici? Kako se to dogodilo?

Ručni rad u suvremenoj umjetnosti obično koristi svoju marginaliziranost kako bi bio društveno angažiran. Ovaj je rad vezan za propast tekstilne industrije u Slavoniji, konkretno tvornice Vuteks. S obzirom na to da sam htio izbjeći stalno ponavljanje priče o propasti koja je na području Slavonije već gotovo postala dio folklora te se može primijeniti na bilo koju granu industrije, pokušao sam napisati mit o samom uništenju industrije. Priča, fikcija koja prati cijeli rad nikada neće biti napisana, nego se gotovo stripovski, u fragmentima i šumovima, pojavljuje ispred promatrača u formi veza. S obzirom na to da se sama propast odražava na cijelo područje, na vezovima se miješaju fantastični, dokumentaristički pa i autobiografski motivi.

Zašto vez? Gdje si naučio vesti?

Vezenju me naučila majka, koju je to naučila njezina majka. U mojoj je obitelji ručni rad općenito jako prisutan. Vez sam odabrao u nastojanju da prikažem kako ta tehnika, percipirana kao hobi, a ne „pravo zvanje“, često postaje „dodatna ekonomija“ za ljude koji su izgubili radna mjesta i svojim hobijem žele ostvariti dodatnu zaradu, koja na kraju postaje jedina zarada. Uz to me zanimao i sam odnos „crafta“ i umjetnosti, često krivo interpretiran, u kojem se ručni rad percipira samo kao dodatak umjetnosti.

Kako je trenutna situacija s pandemijom utjecala na tvoj život i rad?

Nastava na akademiji se odvijala putem interneta, a profesori su se pobrinuli da u karanteni ne budemo besposleni. Na jedan sam način u tom razdoblju čak i intenzivnije studirao, iako svakako samotnije. Što se tiče uvjeta za rad, imao sam sreće u cijeloj situaciji s pandemijom i potresom, tako da sam se bez većih problema posvetio studiranju i stvaranju.

Gdje sve pronalaziš inspiraciju za svoje radove? Tko su ti najveći uzori?

Zanimanje za određene teme rađa se kroz čitanje, istraživanje i promišljanje; zapravo je to jedan dugotrajan i neprekidan proces u kojem se isprepliće jako puno toga, pa nikad ne postoji jedna konkretna stvar za koju s odmakom mogu reći da je potaknula nastanak nekog rada. Trenutačno su mi najzanimljiviji umjetnici koji se bave tekstilom i srodnim materijalima, kao primjerice Mike Kelly, Grayson Perry, Thomas Lanigan-Schmidt, Yinka Shonibare i Rebecca Horn.

Radiš li na nečemu novome? Što još možemo očekivati u budućnosti?

Trenutačno radim na nekoliko projekata koji se svi na svoj način bave ručnim radom. S vezom nastavljam u nešto većem formatu i na netradicionalnoj podlozi, a u okviru drugih sam se projekata okrenuo i nekim drugim tehnikama ručnog rada.

Razgovarala Nika Šimičić