Otvorenje, 24.5.2018., u 19h

U četvrtak, 24. svibnja 2018. godine u 19:00 sati, u Domu hrvatskih likovnih umjetnika na Trgu žrtava fašizma 16, održat će se otvorenje 34. SALONA MLADIH – PANOPTIKON prema koncepciji Mirne Rul. Izložba ostaje otvorena do 26. lipnja 2018.

Salon mladih već se tradicionalno održava svake dvije godine, a ovo je njegovo 34. izdanje. Povodom 150. godišnjice djelovanja Hrvatskog društva likovnih umjetnika, ali i 50. godišnjice postojanja institucije Salona mladih, ovogodišnji će Salon, između ostalog, obilježiti i kontinuitet njihova postojanja.

Kružna građevina…Zatvorenici u svojim ćelijama, zauzimaju obodni prsten – službenici u centru. Zastorima i ostalim napravama, nadzornici su sakriveni od pogleda zatvorenika: otuda osjećaj određene sveprisutnosti – Cijeli krug vidljiv je s malom ili, ako je potrebno, bez ikakve promjene mjesta. Jedna pozicija u nadzornom prostoru osigurava savršenu vidljivost svake ćelije…

Proposal for a New and Less Expensive mode of Employing and Reforming Convicts

Jeremy Bentham

Još  davne 1979. godine umjetnici okupljeni oko Radne zajednice umjetnika Podroom, prezentirali su Ugovor o uvjetima javne prezentacije umjetničkog rada kojim su zahtijevali bolju poziciju umjetnika u odnosu na institucije, ukazali na potrebu financijskog vrednovanja umjetničkog rada, te upozorili na problem unaprijed definiranih estetsko-umjetničkih vrijednosti od strane institucija.[1]

Više nego ikada, zadnjih nekoliko desetljeća umjetnici ovise o institucionalnim izvorima financiranja (stipendije, honorari, državni/gradski poticaji…); radovi se, gotovo u pravilu, produciraju upravo za institucije, prilagođavaju im se, te oblikuju u skladu i ovisno o njima. Umjetnost je kontekstualizirana i politizirana praksa, dok je polje umjetnosti prostor vječitog pregovaranja i konflikata između različitih aktera (Bourdieu)[2]  – umjetnika, škola/akademija, galerija, muzeja, tržišta, profesionalaca, itd. a opstaje samo onaj tko posjeduje „habitus“, tj. „igra“ prema pravilima igre koja, opet, kreiraju institucije. Beti Žerovc [3] povlači paralelu između izložbe suvremene umjetnosti i religijskog rituala,  gdje kustos,  predstavljajući „vrhovnog svećenika”, stvara ideološki temelj za promociju interesa financijskih i kulturnih centara moći, koji mu, s druge strane, omogućuju povlaštenu poziciju unutar institucija. Umrežavanje i konekcije (kako kustosa, tako i umjetnika) s relevantnim akterima iz kulturnog i političkog miljea predstavljaju conditio sine qua non uspjeha, dobrog pozicioniranja, opstanka na kulturno-umjetničkoj sceni te stabilnog materijalnog statusa. No, spomenute pozicije moći značajno se razlikuju promatramo li svjetski ili hrvatski kontekst. U svjetskom kontekstu, postoje različite platforme – Artfacts.com, MutualArt.com, Artist Pension Trust i sl.; umjetnici su izloženi panoptičkom pogledu i analizi te vrednovanju temeljenom na algoritamskim izračunima i risk managementu u skladu s interesima neoliberalnih centara moći. Vrednovanje se i prognoza uspješnosti temelje na broju izložaba i relevantnosti izložbenih prostora u kojima izlažu, prodaji radova, popularnosti među članovima i medijskoj prisutnosti. Viša rangiranost osigurava i lakši pristup institucijama, financijama, kao i relevantnim svjetskim umjetničkim događanjima. No, kada je riječ o hrvatskim umjetnicima, tek oni malobrojni prisutni su na spomenutim platformama; najveći broj umjetnika stvara unutar svoje mikro zajednice, uz minimalna produkcijska sredstva i gotovo volonterski angažman. Sve nesigurnija pozicija čini ih ovisnima o različitim  nacionalnim centrima moći. Lokalne institucije njihov su panoptikon. Izloženi „nadzoru i kazni“[4], koja se često manifestira naprosto kao odsustvo interesa ili izostanak „nagrade”, svjedoče sustavnim tendencijama prekarizacije njihove pozicije u hrvatskom društvu.

Radovi izloženi u sklopu ovogodišnjeg Salona mladih referiraju se na pojam panoptikona u njegovim različitim metaforičkim značenjima te ih, ovisno o tretiranju samog pojma, možemo ugrubo podijeliti u nekoliko skupina. U prvoj se skupini nalaze umjetnici koji panoptikon prepoznaju u društvu kontrole i u svojim se radovima kritički  odnose naspram vršitelja nadzora, ali i kazne (pa i one koja se očituje kao izostanak nagrade), bilo da je riječ o hrvatskim kulturnim i umjetničkim institucijama (Barišić, Tomasović, Popijač, Lovrec), medijima (Sladetić) ili nadzoru putem nadzornih kamera (Miloš). Bijeg od ovakvog društva kontrole omogućuje Drinkovićev Brisač identiteta, dok Hršak, s druge strane, pomalo strepi od odlaska iz sigurnog okrilja institucije – Akademije likovnih umjetnosti. Bachler, Ivković i Vernić propituju odnos institucije, umjetnika i recipijenta – Bachler izlaže rad koji nije a priori umjetničko djelo, očekujući da ga institucija proglasi takvime, Ivković dovodi u pitanje svaki pokušaj tumačenja umjetničkog djela od strane institucije, ali i promatrača,  dok se Vernić ironijski odnosi naspram „elitizacije umjetnosti“. Oštru kritiku političkih centara moći čije su malverzacije i nebriga doveli do propasti industrije, ali i čitavih regija, čitamo u radovima Vukovića i Matokovića, a nezakonitih radnji lokalnih moćnika, s ciljem pribavljanja financijske koristi, u radu Stojićević. Nemar gradskih vlasti prema napuštenim prostorima kritizira Pilj, ekstenzivnu izgradnju zagrebačkih fontana tematizira Vanda Kreutz, a odnos periferije i centra Giba i Rogić. Kovačić i Koruga, obje se u svojim radovima referiraju na Virginiju Woolf, apostrofirajući pitanje položaja umjetnica u Hrvatskoj u odnosu na muške kolege, u smislu još izraženije prekarizacije njihove pozicije. Potrebu za „akomodavanjem“ raznovrsnim pozicijama moći osvijestili su u svojim radovima Novak, koji pokušava „balansirati između višestrukih uloga“ koje umjetnik mora igrati kako bi opstao u umjetničkom svijetu, Leko koja je „prestala brinuti i zavoljela sistem“, Pongrac koja vidi mogućnost rasta i u skučenim, gotovo zatvorskim, uvjetima, i Stojanović koja uči kako se prilagoditi okolnostima promatrajući svijet oko sebe. Više ili manje suptilnu subverziju ovako uređene stvarnosti iščitavamo u radovima Meić, Jakuš i Marić, a tjeskoba zbog stvarnosti od koje ne možemo pobjeći, baš kao ni iz Benthamovog panoptikona, obuzima nas već s prvim pogledom na radove Matić i Ančić. Egzistencijalna tjeskoba i dehumanizacija prisutna je i u radu Ivane Tkalčić, čiji hiperrealni svijet predstavlja utopiju za digitalne informacije, ali zatvor za čovjeka.

Čitavoj su priči, gotovo ludički i pomalo ironično, pristupili Tudek i Mihaljević, koji panoptikonu pristupaju na razini forme, a ne sadržaja, referirajući se upravo na krug kao gradivni element njegove arhitekture.

I sam će Meštrovićev paviljon, svojom kružnom formom, tijekom trajanja Salona, prizivati Benthamov panoptikon, pri čemu će, mladi umjetnici i njihovi radovi biti izloženi panoptičkom, „neumoljivom pogledu u budućnost“[5] hrvatske likovne umjetnosti.

                                                                         Mirna Rul, kustosica 34. salona mladih

 

Umjetnice/i:

Sukladno koncepciji Panoptikon i propozicijama natječaja, stručni žiri u sastavu: Mirna Rul, kustosica 34. salona mladih; Ida Blažičko, umjetnica i predstavnica Organizacijskog odbora 34. salona mladih; Tihana Puc, povjesničarka umjetnosti, Vladimir Tatomir, nezavisni kustos i Igor Ruf, umjetnik odabrao je 24  umjetnika/ce:

Maja Bachler, Maša Barišić, Vitar Drinković, Tomislav Hršak, Tea Ivković, Valerija Jakuš,  Marija Koruga, Anja Leko, Kristina Marić, Marija Matić, Vida Meić, Niko Mihaljević, Anita Miloš, Vladimir Novak, Filip Pilj, Kristina Pongrac, Ana Sladetić, Josipa Stojanović, Lana Stojićević, Ivana Tkalčić, Vice Tomasović, Ivan Tudek, Vendi Vernić, Nebojša Vuković,

dok je kustosica 34. salona mladih pozvala i:

Mariju Ančić, Anu Kovačić, Vandu Kreutz, Jelenu Lovrec i Marija Matokovića.

Autori pozvani na sudjelovanje u sklopu Art Lab-a su:  Mihael Giba i Frane Rogić, te Petar Popijač i Maja Flajsig

 

[1] Arhiv konceptualnih i neoavangardnih umjetničkih praksi, Podroom, http://digitizing-ideas.org/hr/istrazi/podroom

[2] Pierre Bourdieu, The Rules of Art, Stanford University Press, 1995.

[3] Beti Žerovc, When Attitudes Become the Norm, Društvo Igor Zabel za kulturo in teorijo (Ljubljana) & Archive Books (Berlin), 2015.

[4] Michel Foucault

[5] Željko Kipke, „Neumoljiv pogled u budućnost“, izložba u Galeriji SC, 2014.

 

Popratni program 34. salona mladih

 

 

INFORMACIJE O ULAZNICAMA

RADNO VRIJEME GALERIJA

srijeda – petak: 11 – 19 h
subota i nedjelja 10 – 18 h
ponedjeljkom, utorkom i blagdanom zatvoreno