Admir Mujkić

SUOČAVANJE S RIBAMA

19.5. – 5.6.

Program Galerije Karas u Galeriji Prsten

Otvorenje izložbe održat će se 19.5.2016. u 19.00h

Priča seže duboko u prošlost, u ratnu 1993. godinu, kada se Admir i ja nismo poznavali, ali smo imali zajedničke prijatelje. Obojica smo čuli jedan za drugog, i točnije za količinu alkohola koju smo mogli popiti. Onda smo se sreli i odlučili vidjeti tko je bolji u ispijanju pivskih krigli. Tad je, nekim slučajem, Bihaćka pivovara radila punom parom, što je omogućilo naš alkoholni dvoboj, po uzoru na one s Divljeg Zapada. Rezultat tog filmskog obračuna u kafiću Mlin u Cazinu je naše dugogodišnje prijateljstvo. Tako sam u jednoj prilici bio u ulozi Admirovog zvaničnog menadžera prodaje crteža zgodnih amazonki u uniformama Armije BiH vlasniku jednog kafića u spomenutom gradu. Od prodaje smo zaradili pedeset maraka, koje smo potrošili na ugodno piće na bazi ječma i hmelja. Kasnije je naše druženje poprimilo konkretan oblik umjetničke suradnje, pa je Jasna, Admirova buduća žena, na osnovu Admirovog crteža, dizajnirala moju prvu knjigu “Pjesme u nastajanju”, koja mi je uglavnom i draga upravo zbog izgleda. Nakon tog sam, za katalog jedne od prvih Admirovih izložbi, napisao nadrealistički poetski tekst. Sve smo se više i više ozbiljno bavili umjetnošću, i za mnogih večernjih druženja smo raspravljali o književnosti i likovnoj umjetnosti, njihovom jedinstvu i razlikama.

U ovom serijalu grafika malog formata dominiraju mnogi motivi iz Admirovog prvog grafičkog ciklusa “Putovanje”. Tu su konji koji plešu u svojevrsnom vrtlogu, urađeni preciznim potezima igle, zatim novi motivi riba i ono najprisutnije na ovim minijaturnim grafikama: lebdeći svjetovi ili lebdeće zemlje s građevinama koje podsjećaju na bosanske sakralne objekte, kao simbioza crkve i džamije, s bajkovitim dječjim očima; kuće poput ruskih babuški koje nas veselo promatraju s komadâ zemlje što plutaju nalik Magritovim lebdećim dvorcima. Sjećam se jednog Admirovog crteža, (koji je 2001. godine bio uvršten u selekciju Međunarodne izložbe crteža u Rijeci), nastalog nakon ciklusa Putovanje, koji se zvao Zemlja u prognanstvu. Mislim da je to početni motiv za većinu ovih malih grafika. Premda nisam nikakav ekspert za likovnu umjetnost, pa likovno djelo gledam isključivo na literaran način, mislim da je metafora Zemlje u prognanstvu središnji motiv ove izložbe. Što je, prema mom mišljenju, još jedan dokaz da umjetnik, bez obzira na to koliko se trudio, ne može pobjeći od zbilje kojom je okružen. A ova naša stvarnost, htjeli mi to priznati ili ne, je tužna, tragično živa freska u kojoj je skoro nemoguće ostvariti život dostojan ljudskog bića. Međutim, Admirovi lebdeći svjetovi su sve, samo ne tužni. To su minijaturni prozori kroz koje se probija blagotvorno sunce. Tako da ove grafike nisu direktan antiutopijski prikaz stanja u kojem se naši duhovi grčevito bore za djelić čovječanske sreće. To su prije sretne vizije jednog drukčijeg, imaginarnog svijeta iz umjetnikove mašte. Admirovi svjetovi su veseli na infantilan način, na onaj način na koji smo, kao djeca, uživali i bježali u književne ili filmske čarobne krajolike.

Ono što ovim grafikama daje zrelost i snagu je majstorski potez ruke koja filigranski crta svoje opsesije. Admirov filigranski stil možda proizlazi iz želje umjetnika da sebi i drugima približi i razjasni postojeći svijet, da pronađe centar i smisao koji su obilježili veliku modernističku potragu kroz dvadeseto stoljeće. Potragu za nekim od temeljnih ljudskih vrijednosti, dobrotom ili srećom, koje su danas posve iščezle ili se na njih gleda kao na zastarjele, drevne ljudske nedostatke. Ovo je samo jedan impresionistički pogled na Admirove lebdeće svjetove, koji sasvim izvjesno mogu biti i onaj ukleti osjećaj izbjeglištva i nepripadanja dvadesetom stoljeću, onom vijeku što čitav može stati u rečenicu poručnika Kilgorea (Robert Duvall): “tako volim miris napalma ujutro”, iz Coppolinog nenadmašnog filma Apokalipsa danas (sada). U tom istom vremenu ćemo, kako trenutno stvari stoje, zauvijek ostati zarobljeni, baš kao muhe u jantarnoj smoli.

Admirove grafike, lišene ikakve kakve pretencioznosti, nas uvjeravaju da je snaga umjetnosti, u mračnim vremenima, upravo u njenoj krhkosti i nemoći spram gigantske dinamike zla, koja se razvija izvan naše volje i da se spas nalazi u mašti koja nam omogućava naše privatne lebdeće svjetove.

Faruk Šehić

O autoru:

Admir Mujkić rođen je 1972. godine u Sisku, Hrvatska. Akademiju likovnih umjetnosti u Sarajevu, Odsjek za grafiku, upisao je u klasi profesora Salima Obralića i diplomirao u klasi profesora Dževada Hoze. Na istoj akademiji završio i postdiplomske studije. Višestruko je nagrađivan te aktivno izlaže u zemlji i inozemstvu. Predsjednik je Udruženja likovnih umjetnika ULUBiH i makedonskog Društva likovnih umjetnika Veles. Živi i radi u Sarajevu.

Izložba je realizirana uz financijsku potporu Gradskog ureda za obrazovanje kulturu i sport Grada Zagreba.

Dom HDLU
Trg žrtava fašizma 16
10000 Zagreb
Radno vrijeme:
srijeda – petak 11 do 19h, subota i nedjelja 10 do 18h,
ponedjeljkom, utorkom i blagdanom zatvoreno.