MARTINA GRLIĆ
TVORNICA

22.4. – 28.4.2013.
Otvorenje izložbe 22.04.2013. u 19 sati.

Galerija Karas
Praška 4
10000 Zagreb

Iz predgovora Feđe Gavrilovića:

Osoba radnika koja je u socijalističkoj, ali i kapitalističkoj mitologiji imala ulogu oslonca društva, danas je posve marginalizirana. Hardt i Negri u Imperiju primjećuju da uz stvaranje novih globalnih tijekova kapitalističke proizvodnje vrijednosti: „glavni procesi proizvodnje se i sami transformiraju, što rezultira time da je uloga industrijskog tvorničkog rada smanjena i prioritet je dan komunikativnom, kooperativnom i afektivnom radu“. Čini se da tvornice zaista žive samo u sjećanju i na starim fotografijama. Spoj te dvije komponente prošao je kroz Martinu Grlić i urodio ovim ciklusom slika ljudi na radu u interijerima postrojenja hrvatskih tvornica: Koka, Podravka, Jadran, Jugoplastika i druge. …

Maleni pomaci, pukotine u fotografski čistom predočavanju prizora, podsjećaju nas i na narav ovih djela koja je prvenstveno slikarska, i na one do odvratnosti neugodne karakteristike vremena: njegovu prolaznost i njegovu nepovratnost. Riječ je o tome da su likovi često zamućeni, kao izvan fokusa. Najočitije je to usporedimo li rubove strojeva i ljudskih figura. One djeluju kao sjene, ili duhovi – pokretači danas ugasnulih proizvodnih pogona, blistavih strojeva ili nositelji same ideje rada na kojoj se nekada temeljila privreda. Također, zanimljiva su područja bjelina koja kao da se probijaju u prikazanu stvarnost. Na prethodnom ciklusu ona su se mogla fabularno protumačiti, ali sada se čini kako naglašavaju činjenicu blijeđenja, protjecanja vremena, nestajanja ljudi i načina života. To je nostalgija koju u sebi nose tvornice Martine Grlić, sjećanje na proizvodnju koja je u nas na rubu nestanka (što ovom ciklusu daje posve diskretan komentar društva), ali još više na ljude koji su uz pogone živjeli, i čije su živote i svakodnevicu, mučnine i radost te tvornice proizvodile. 

Zbog toga se unatoč blagoj zamućenosti vrlo često mogu jasno vidjeti osnovne crte lica prikazanih radnica. One nisu depersonalizirane, svedene na masku ili znak, nego funkcioniraju kao realni predstavnici vremena i života, kao stvarne egzistencije u žanr – prikazima svakodnevice. Slike balansiraju između visokog realizma fotografije i zamagljene slikarske interpretacije upravo kako bi se naglasila razlika između objektivno – dokumentarnog i osobno – evokativnog, između čovjeka i stroja koji su surađivali u jednoj nadasve humanoj simbiozi. Zbilja neobično, nazvati rad na stroju humanim, ali u svjetlu današnjega društva u kojemu nad materijalnom proizvodnjom trijumfiraju prodavači magle, spomenuti stručnjaci za manipulaciju, svijeta u kojemu se tvornice zatvaraju ili sele u zemlje gdje se radnici bezočno eksploatiraju, sama proizvodnja djeluje kao davno izgubljeni kontakt čovjeka i njegova života kojega je radnik tada držao u rukama u obliku krutog proizvoda i dok ga je držao bio je siguran u svoju budućnost. U proizvodnji su stvari doista ponekad „svakodnevne i jasne“, a svaki je čovjek stvaralac svoje egzistencije, u smislu opravdanja svoga postojanja, pa time na neki način i umjetnik. Bijeg u metafizičko, u teoretsko, u nematerijalno konačan je gubitak smisla, stvarno otuđenje. Martina Grlić je utočište od njega sagradila i nudi nam ga u svome slikarstvu koje potiče sjećanje, nostalgiju i kontemplaciju.