LJUBOMIR LEVAČIĆ
PAROVI
Izložba je otvorena 15.02.2013. od 11 sati.
15.02.2013. – 22.02.2013.
Galerija Karas
Praška 4
10 000 Zagreb
Radno vrijeme:
utorak – petak 11 – 19
subota i nedjelja 10 – 14
ponedjeljkom i blagdanom zatvoreno
PAROVI
Respektabilnom dosljednošću slikar i kipar Ljubomir Levačić već godinama provodi jedan kreativni koncept koncentriran na razradu nekih bitnih umjetničkih postulata. Preuzetnost projekta, međutim, ne izvire iz težine postavljenih zadataka niti iz složenosti izvedbenih postupaka, a ponajmanje iz želje da se daju konačni odgovori. Važnost toga djelovanja određuje ambicija da se rad dovede do stupnja redukcije i kvalitete sinteze kada se djelo konstituira elementarnim postupkom i govori jezikom svoje primarne plastičke vrijednosti. Iako rezultat metodičnog promišljanja, razrade ideje i njezine materijalizacije ne čudi, visoka razina konceptualizacije i maksimalne koncentracije na karakter realizacije. U svim fazama toga složenog postupka do kraja je vidljiva autorova osnovna intencija izgradnje autonomnog plastičkog objekta koji će u sebi nositi i znakove pune usredotočenosti na bit problema i slobodu kontemplacije.
Na Levačićevim objektima predmetni je svijet posve reduciran, forma je svedena na geometrijsku mjeru, rukopis je (naizgled) deindividualiziran, a izbor boja sveden na nekoliko ohlađenih kromatskih jedinica. Škrtost, gotovo posnost materijala, tehnike i izvedbenog postupka svjedoče o nastojanju da se dosegne ona razina slike kada su tišina i šutnja rječitije od gromoglasne objave.
Načelno, vrijednost i umjetnički integritet djela ne zavisi od praznine ili punoće forme niti od toga dominira li jaka izvanjska gesta ili unutarnji monolog: svaki autor, iz odnosa prema svojim preferencijama, formira karakter svoga govora. Levačić se opredijelio za zgušnjavanje, zatvaranje i orijentaciju prema formi koja više upućuje na misao nego na materiju, više govori onime „između” nego jasnim znakovima. Iako je nedvojbeno da njegov rad pripada onom dijelu suvremene umjetnosti koja se utječe prema mentalnim preferencijama umjetničkog djela, ipak je nemoguće izuzeti onaj udjel energije koji nastaje u postupku izvedbe. Time se u Levačićevom djelu ukrštavaju vrijednosti kontemplacije i vrijednosti ekspresije, uz pažljivo i dozirano interveniranje koje ne dopušta nikakvo iskakanje izvan usvojenih gabarita. Poput svoga učitelja sa sarajevske Likovne akademije, slikara Ljubomira Perčinlića, i njemu je u postupku formiranja slike bitna ona preliminarna faza u kojoj dominira duhovni napor da se dosegne primarna vrijednost umjetničkog postupka. Ta faza nije izdvojena cjelina sa svojim zakonitostima, nego se začinje i završava sa cjelokupnim postupkom oblikovanja. Opišemo li taj postupak svjedočit ćemo polagani, metodičan, suspregnuti rad, građenje u nekoliko slojeva meke, utišane i transparentne boje. Racionalni okvir koji je prvotno postavljen, definiran u obliku geometrijske mreže horizontalnih i vertikalnih, na momente posve olabavljenih linija ispunjava se sitnim i gustim vezom. Tako postavljeni okvir ne propušta ikoničke reference, osim što u nekim ranim radovima dopušta asocijacije ili čak izravno citiranje Maljevičevih paradigmatskih znakova križa ili kvadrata. Ako je o utjecajima i uzorima riječ, onda se one ne mogu zaustaviti samo na ideatoru suprematizma, već se mogu protegnuti daleko u naše vrijeme, sve do primarnog slikarstva i svih aktualnih minimalističkih derivata.
Racionalni okvir – istaknimo to ponovo – ne priječi da o Levačićevom radu ne govorimo i u terminologiji koja spominje stvaralačku puninu: poetika temeljena na disciplini i strogosti oblikovnog postupka zna proizvesti i neslućene visine i dubine skale izvan škrtih značenja koja – navodno – ekonomija izraza donosi.
Usmjerenost ka minimalnom i racionalnom autor će još potkrijepiti i prostornim relacijama svoga rada, numeričkom preciznošću, geometrijskom ravnotežom i discipliniranim ritmom kojim se radovi postavljaju. Kombinacijom, pak, slike i objekata u prostoru ili stvaranjem parova slika uspostavlja se još viša razina reda gdje kromatska koherencija definitivno ustabiljuje izložene ansamble. Kao da se nalazimo u nekom smirenom, misaono određenom zen prostoru i u ambijentu tihe kontemplacije… I tako već dvadeset godina: upornošću – koja nije samo karakterno svojstvo autora, nego i rezultat uvjerenja o ispravnosti puta te metodičnošću – koja ne nastaje kao prisila, nego kao prirodno uvjetovano pravilo – Levačić tiho, bez povišenih tonova i lomova formira svoje minimalističke ambijente pune usredotočenošću na bitne umjetničke probleme.
Baš kao što smo jednom za izložbu njegova profesora Perčinlića zapisali – kako njegove slike u tišini galerijskog prostora stvaraju ambijent višeg reda i smisla – tako i za Levačićeve ambijente možemo reći da ostvaruju kontemplativni ugođaj posebne osjetljivosti.
Marijan Špoljar
