DEJAN KALUDJEROVIĆ
ŠTO NAM JE DONIJELO SUTRA?

Galerija Karas
Praška 4
10 000 Zagreb

Radno vrijeme:
utorak-petak 11-19
subota i nedjelja 10-14
ponedjeljkom zatvoreno

———————————————————————————————

Otvorenje 26. lipnja 2012. u 20 sati.

Izložba ostaje otvorena do 10. srpnja 2012.

Što nam je donijelo sutra?

Prvi čin: Izložbom Što nam je donijelo sutra?, Dejan Kaludjerović postavlja teatralan prostor, unutar kojega prvu scenu izložbe postavlja u slabo osvijetljen ulaz. U tom polumraku Kaludjerović oko usmjerava prema bezbrižnoj slici mosta, flankiranog zgodnim parom, koji se oslanja na obje strane ograde. Scena je popraćena opuštajućim zvukom rijeke.

Baš kao i izložba, rad je nazvan Što nam je donijelo sutra?, 2001., riječima napisanima ispod ulaza na most. I dok se slika čini kao da nas poziva da prijeđemo most, tekst  postaje fizička prepreka za bilo koji korak do i preko njega. Kako bi se naglasila ta dvosmislenost, par koji gleda susreće se s promatračem, kao da su zarobljeni između trenutka samorefleksije i radoznale prisutnosti stranca.
Što nam je donijelo sutra? Pitanje je jednostavno, ali zbunjujuće. Gramatika negira standardnu kronologiju, urušavajući prošlost, sadašnjost i budućnost, ali nikada ne postaje besmislena. Umjesto toga, ona priziva suvremenog promatrača na preispitivanje autentičnosti samog pitanja i projekcije. Poziva ga na razmišljanje o činjenici kako su nečije interpretacije slika, forme, struktura i poruka povezane s nečijim navikama i svjesnim ili podsvjesnim značenjem bića, projektirane u odnosu na njegov okoliš i na činjenicu da se svi ti faktori mijenjaju u odnosu na vremenske i/ili kulturne uvjete.

Djelo Što nam je donijelo sutra?, nastalo je spajanjem dviju slika – one Kaludjerovićeve majke, koju je fotografirao njegov otac i one njegovog oca, kojega je fotografirala njegova majka – kako bi se stvorila cjelina koja je simultano šutljiva i pokretna, simultano dokumentacija i konstrukcija, simultana sadašnjost i prošlost. Na osobnijoj razini, umjetnikova vlastita povijest, politička i kulturna pozadina stvara semantiku, koja dozvoljava djelu da priziva socijalističke i komunističke snove, utjelovljene u njegovim roditeljima. Danas, sveprisutna i direktna dostupnost slika i informacija, uspoređena s društvenim (globalnim) umreženjem – potpuno digitalna – putem kompjutera ili smartphonea, nije nas učinila kozmopolitskim filozofima, koliko nas je učinila generacijom koja voli ironiju i odbijanje, koja je ili nije postala cinična ili ”hipster” generacija: hipijima bez uzroka, koji citiraju Dylana ili Casha s LOL , navodnicima ili smiješkom (:), uređenima na našim Facebook ili Twitter kampanjama ili statusima. U tom kontekstu, Što nam je donijelo sutra?, je pseudo-filozofsko pitanje, intrigantna nemogućnost – smartphone beauty. Pa ipak, pitanje u prvoj sceni izložbe nadilazi to – pitajući kako bi naši roditelji razmišljali o tome?

Drugi čin: Dijete na stepeništu pjeva pjesmu ‘Je suis malade’ (Bolestan sam). Je suis malade, 2008.-2011., je snimka projicirana u prirodnoj veličini. Jedino što je vidljivo je dijete koje jezivo predstavlja sadržaj zreliji u odnosu na svoje godine, stran njegovom jeziku i odvojen od njegove povijesti. To je možda suptilna ilustracija patologije  našeg globaliziranog potrošačkog društva.  Za ovu seriju videa Kaludjerović je izabrao svoje subjekte na kastinzima diljem svijeta, blokirajući bilo kakvu biografsku povezanost s radom, ali unatoč tome postavljajući ga kako bi svojoj generaciji dao melankoličan odgovor na nade i pitanja ranijih generacija: Što nam je donijelo sutra? Kurirajući izložbu s temom Istočna Europa, rumunjski umjetnik Ion Grigorescu, suvremenik Kaludjerovićevih bake i djeda, izložio je Europu sat vremena prije ili poslije izlaska sunca na granici, koja je okušala socijalizam, propali politički režim, koji se još uvijek ne može definirati. To je bio bijes protiv povijesti, koji je režim želio uništiti, ali je bio ograničen na uništavanje i onda je od povijesti načinio uzrok nacionalizma.

Bolestan sam

Treći čin: Posljednja soba – posljednja faza –  tri scene

Prva scena: Ne bojte se malih životinja. Pošteni umjetnik drži se svoga puta unatoč svim političkim promjenama. Isto vrijedi i za one koji ostaju kod kuće. Svi su zadržali naviku preispitivati razliku između političkih režima i skupljati dokumente koji su obilježili određene događaje. Keine Angst Vor Kleinen Tieren, 2004., je projekcija na slobodnostojećem zidu, koji postavlja smjer za tro i unutrašnji dvodimenzionalni prostor. Na slici je troje djece, koji stoje ispred plakata troje male djece – rekonstrukcija slike u slici – rekonstrukcija slike u slici koja izjednačuje bilo koju formalnu iritaciju dvostruko predstavljene slike. Dječak, postavljen desno, mrkvom hrani djevojčicu koja ‘’kleči’’ do njegovih nogu, a njihovi se pogledi ceremonijalno susreću. Treća djevojčica, skroz lijevo pogleda uperenog prema dolje promatra scenu.
Kao i u radu Što nam je donijelo sutra?, rad je optički i statičan i pokretan. To je zapravo lup  projekcija, snimana otprilike 20 sekundi. Riječ je također o konjunkciji prošlosti i sadašnjosti u suvremenost. Motiv je preuzet iz njemačkog magazina iz osamdesetih Burda i riječ je o reklami za dječju odjeću, pod poglavljem ‘’Ne bojte se malih životinja’’.
Povjesničar umjetnosti Branislav Dimitrijević priziva ikonografiju pornografije u ovoj sceni i vezu između oglašavajućeg koda sedamdesetih ili osamdesetih  i sadašnjosti, gdje se taj motiv nikada ne bi pojavio nevino i spontano. ‘’ Stoga, imamo nestabilnost značenja u sceni koja je komponirana od strane odrasle osobe kako bi iskazala nevinost, ne krivičnost i idilično stanje bića, ali koja istu tu odraslu osobu može osuditi na izražavanje perverzije, bolesne mašte i društvene opasnosti.’’ Kaludjerović je izabrao sliku koja nadilazi nedavnu prošlost – ova kompozicija evocira klasičnu ikonografiju – trojstvo obitelji, bilo religiozne ili ateističke.

Što nam je donijelo sutra?

Bolestan sam

Bolestan sam

Druga scena: 2004. Slavoj Žižek napisao je novinski članak u kojemu je komentirao neslavne fotografije koje prikazuju mučenje u zatvoru Abu Ghraib: Sama pozicija i običaji zarobljenika sugeriraju teatralan postav, napisao je, koji u misao priziva američku umjetnost performancea, ‘’teatar okrutnosti’’, fotografije Mapplethorpea ili uznemirujućih scena filmova Davida Lyncha. Teoretički nas vodi do značenja stvari: za bilo koga tko je u stvarnosti upoznat s američkim načinom života, fotografije podsjećaju na opsceno podzemlje američke popularne kulture – inicijacijske rituale i poniženja, koja netko mora proći kako bi postao član uže zajednice. Slične fotografije pojavljuju se u pravilnim intervalima u medijima Sjedinjenih Država nakon što se pojavilo nekoliko skandala u vojnim bazama ili na studentskim kampusima, kada su takvi rituali prešli svaku granicu. Prečesto smo izloženi fotografijama vojnika ili studenata u ponižavajućim pozama, koji izvode ponižavajuće geste i pate uslijed sadističkih kažnjavanja. Te slike su brzo postale dio ikonografske arhive, ali ipak ostaju iritantno nedefinirane i dvosmislene.
Okrećući se od slobodnostojeće projekcije djece, na zidu visi sedam malih radova (2012.), uokvirenih i tihih. Kaludjerović je podijelio priču Oscara Wildea ‘’Sretni princ’’ na  šest jednakih dijelova i na papir, pomoću indigo-papira, pedantnim i dugotrajnim procesom, koji se čini zastarjelo u vremenu kada se slavi direktan prijenos informacija, prenio ih je u ovu sobu. U priči lastavica susreće kip pokojnog ‘’Sretnog princa’’ i otkriva kako je kip dom za dušu istog tog princa kojemu je podignut. Nadalje, unatoč svome imenu, princ nikada nije iskusio istinsku sreću. Kip lastavicu inspirira na nesebična djela. Riječi na ovom Kaludjerovićevom radu teku preko slika igrališta – zaplićući se u tobogan, ljuljačku i vrtuljak – naslikane akrilom i nacrtane olovkom u boji, tako da naglašava njihovu arhitekturu i funkcionalnost. U slučaju da se Wildeove riječi čine tek kao pozadina, umjetnik je neke od njih dodatno naglasio: Strah – Sebičnost – Moć – Blato – Bogat – Korporacija.  Sedmi je rad načinjen u potpunosti od indigo – papira, na kojemu je prenesen dio priče koji sadrži riječ moć. Kapitalizam je preuzeo socijalizam i komunizam – ‘’novi’’ nadređeni sistem vjerovanja.

Treća scena: Što nam je donijelo sutra?, Kaludjerović postavlja bunt postera, gotovo skriven iza projekcije. Most koji flankira zgodan par, naslanjajući se na obje strane mosta, s riječima Što nam je donijelo sutra?, sada postaju nagomilani na podu, kako bi ih se moglo uzeti i ponijeti sa sobom. Bazirajući se na arhivi slika, ne radi dokumentacije, nego radi pitanja društveno i generacijski nametnute ikonografije, jukstaponiranjem i nadilaženjem generacija i kultura, Kaludjerović nameće dvosmislenost kao gotovo praznovjerno sigurnu. ‘’Zašto ne možeš biti poput Sretnog princa?’’ upitala je osjetljiva majka svoga dječaka koji je plakao za mjesecom. ‘’Sretni princ nikada ne sanja o plakanju za nečim.’’

Kristina Marberger

Dejan Kaludjerović rođen je 1972. godine u Beogradu. Diplomirao je 2001. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Beogradu, a 2004. godine magistrirao je na istoj Akademiji. Studirao je na School of Visual Art u New Yorku (1993.-1994.) i na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Beču, 2003.-2004.

Održao je mnoge samostalne izložbe (Beograd, Ljubljana, Beč, New York, Berlin, Milano, Weimar,Istanbul i Venecija), ali je sudjelovao i na mnogim grupnim međunarodnim izložbama: Prague Quadreniale, Tokyio Wonder Site, Theaterformen Hanover, Muzej suvremene umjetnosti Beograd, Manifesta 4 (archive project), Frankfurt; 1. and 4. Beijing Biennale; 43., 44., 45., and 46. Oktober Salon u Beogradu; Museum of Modern Art, St. Étienne; Kunstpavillon, Innsbruck; Viennabiennale, 2. Sinop Biennial Turska, 28. Međunarodni Bienniale Grafičke umjetnosti Ljubljana, Essl Museum Beč, itd).

Za svoj rad osvojio je nekoliko nagrada, a njegova se djela nalaze u mnogim privatnim kolekcijama diljem svijeta.

Živi i radi u Beču.