.

IVA MIHANOVIĆ
“Svjetleći objekti”

29.11. – 11.12.2011.
otvorenje izložbe u utorak, 29.11. 2011. u 20h

HDLU, Galerija Karas
Praška 4
10000 Zagreb

……………………………………
Izložbu pogledajte:
uto – pet od 11-19 sati
vikendom od 10-14 sati
Zatvoreno ponedjeljkom i praznikom.
……………………………………

.
.

Energija svjetlećih objekata

Mlada akademska kiparica Iva Mihanović stvara skulpture u kojima se zrcali snaga percepcije i razvijena intuicija. Njezine skulpture su svjetleći objekti. Kreće se od formi geometrijskoga predodređenja, u kojima uvijek vlada jasan red, čistoća proporcija, a ono što poput svojevrsne igre predstavlja stalno novi i novi izazov, jest žongliranje s mnogobrojnim mogućnostima ”varanja” simetrije. Svaka kugla ili kakvo drugo skulpturalno tijelo poligon je za neiscrpno poigravanje s varijacijama na pomake, lomove i transformacije dijelova skulpturalnog tijela. Serija novi(ji)h skulptura/objekata varijacije su vertikalnih formi izrađenih u drvetu. Imaju različite oblikovne modalitete, no u startu evociraju totemistiku. Bitna je autoričina misao vertikala oblikovanoga tijela/entiteta. Rijetki su kipari poput Ive Mihanović koji umiju naći pravu artikulaciju forme i sadržaja. Među njima ne postoji ni u jednome trenutku djelidbena granica, oni su tako duboko prožeti da oblik sâm po svojemu iskonskom kiparskom naboju govori izuzetno jednostavnim i sintetičkim likovnim jezikom. Dosljedno tome u njezinu djelu nema velikih gesta, suvišnih pokreta koji bi na izvanjski način naglasili ili iznudili dramatiku, jer je ona sažeta i sabijena u samoj jezgri kipa, u punoći koja koncentracijom unutrašnje snage isijava u svojemu okružju i ljudsku dramu i konstantu ljudskog bića. Međutim, u određenoj škrtosti tematskog registra Iva Mihanović je na bogat način znala oblikovati svaku skulpturu dajući joj istodobno novu plastičku i ljudsku dimenziju. Čini se da kiparica nije ni u jednome trenutku htjela izgubiti prvotnu sažetost i zbijenost volumena, stoga i njezine energetske igre čine homogeno jedinstvo, a unutarnji prostor, negativni volumen, nipošto ne izmiče težini unutarnjega monologa. Ovdje se radi o novom obliku kohezije koja umjetnost Ive Mihanović čini vrlo partikularnom, vrlo osobno autentičnom, vrlo stilski prepoznatljivom.

Za svoje svjetleće skulpturalne objekte Iva bira aluminij i drvo, ili ih pak, lijeva u broncu. Naglašenoga su kontrasta i svaki materijal za sebe daje specijalne, drukčije prostorno – vizualne efekte, ovisno i o boji svjetlosti koja ga garnira. Kiparstvo Ive Mihanović posjeduje nevjerojatnu vitalnost, ono se neprestano obnavlja iz svoje zatvorene jezgre, sabijene srži i dobiva na fluidnoj dinamici obojanom svjetlošću koja ga definira. Točnije rečeno, vitalnost njezina djela ima višeslojnu emanacijsku duhovnu moć.  Iva Mihanović izbjegava atrofiju senzibiliteta, upravo ga ugrađuje u svoje djelo, s vrlo važnom opaskom da je konceptualno ništavilo, emocionalnu i duhovnu prazninu eliminirala u startu kao umjetnički (i životni) stav. Naprotiv, njezina su djela zapunjena pozitivnim stavom, u njih je ugrađena osim energije, i vesela i optimistična priroda, nemjerljiva radost stvaranja i življenja. Iz mraka neznanja ide se po trnovitom i iskušenjima opterećenom putu k svjetlosti spoznaje i znanja. Svjetlost je dakle i naš um, sredstvo učenja i spoznavanja, i naše srce, koje stvara emocije i osjećaje. Kada tome pridodamo činjenicu da Iva postavlja obojanu svjetlost, vodi nas k univerzalnom simboličkom značenju svake pojedine boje. Uz to, ugrađuje upravljač kojim možemo birati i mijenjati boje na pojedinom skulpturalnom objektu. Tim načinom labavi svaku tešku i ozbiljnu primisao o uzvišenoj cerebralnosti umjetničkoga čina i umjetnosti same, i uvodi opušten diskurs igre. Kao umjetnica sama se postavlja u poziciju vječnoga djeteta koje se igra, gotovo odbijajući odrasti, pritom i recipijentu svojih djela dajući priliku da si sukreira umjetničko djelo, vlastitim izborom i promjenama boje svjetlosti. Uvodi time svojevrsnu interaktivnost između promatrača i djela. Element oživljavanja homo ludensa i u sebi i u drugima, njezino djelo čini značajnim. Svojim hodom kroz svoje kiparske meditacije, privodi ih u jedinstvenu spiritualnu dimenziju osobne kozmogonije. U čemu je modernost kiparstva Ive Mihanović? Ponajprije, čini mi se, u njezinoj intuiciji koja nadmašuje intelektualni koncept i prianja uz stvari izvan njihove pojavnosti, slijedeći neomeđivu fluidnost u kojoj se, dobrim dijelom posredstvom obojane svjetlosti, oblici i konture pretapaju jedni u druge, stvaraju dojam nestalnosti forme, njezine promjenjivosti koja iz trena u tren ima sposobnost biti nešto drugo od onoga što nam se u trenu ranije činilo da jest. Pritom se svaka pojedina forma svodi na znak same sebe. Takva spiritualna komunikacija sa stvarima može se izraziti samo ukoliko se pokaže u novoj vizualnoj strukturi. Upravo na takvom postupku reanimacija stvari i bića Iva Mihanović je utemeljila svoju poetiku. Ono što je njezina intuicija otkrila u tami, vezu između sebe, stvari i svemira, postaje temeljnom metaforom za svekoliku tjelesnost vidljivoga svijeta.

Iva Mihanović stvara svoje obojanom svjetlošću definirane skulpture/objekte kao reminiscenciju na luminokinetička istraživanja cijeloga niza značajnih svjetskih umjetnika koji su se sjatili u Zagrebu na izložbama Novih tendencija od 1961. do 1973., kada je Zagreb bio jedno od najvažnijih središta umjetničkih događanja u svijetu. Unutar svih tih kinetičkih, lumino kinetičkih i neokonstruktivističkih istraživanja i eksperimentiranja, vrlo visoko i zapaženo mjesto zauzimaju luminokinetičke skulpture velikog, nedavno preminulog hrvatskog umjetnika Aleksandra Srneca, važnog člana hrvatske neoavangardne grupe Exat ’51. Njegove luminoplastike bitno su obilježile jedan sustav vizualno – likovnog i prostorno – svjetlosnog istraživanja u svjetskim razmjerima. Iva kao da čini određene pastiše luminoobjekata á la Srnec. No, to je dalja asocijacija, jer njezine skulpture nemaju još  tehničke naprave koje bi ih učinile kinetičkima, odnosno pokrenutima, niti svjetlost izbija iz njih samih. Njezine skulpture aranžirane su i garnirane svjetlošću žaruljica. Također, nisu pokretane elektromotorima iznutra, već se njihova kinetička sposobnost manifestira kao iluzija, isključivo zahvaljujući magičnom djelovanju svjetlosti, koja vibrira formu i čini je titravom u rožnici našega oka. Tu valja govoriti o pročišćavanju kiparičine vizije, odnosno o stupnjevima kroz koje nas je u svojoj duhovnoj evoluciji vodila. Iz njezinih djela struji jedna gotovo primordijalna, arhaična energija, svojim spiralama kao da je iščilila iz neke kozmičke magme.

U suštini, u svojim skulpturama Iva evocira arhaičnu i moćnu energiju prirode. Lije u broncu skulpturu nazvanu Vjetar. Kao što je unutar avangardnih umjetničkih eksperimenata veliki talijanski futuristički umjetnik Umberto Boccioni u skulpturama Kontinuitet pokreta u prostoru i Razvijanje boce u prostoru tražio načine kako prikazati formu pod utjecajem dinamičnoga zaustavljanja u silovitom kretanju ili pak pod utjecajem snažnoga mehaničnog udara na samu formu, u skulpturi Vjetar Iva na sličan način prikazuje silinu energije prirodne sile zvane vjetar. I odista, promatrajući skulpturu Vjetar, ne možemo se oteti dojmu da asimetrična, dinamična forma prepuna šiljatih završetaka, savršeno evocira energiju te prirodne sile. To je figurativna a ne apstraktna forma, jer ne postoji drukčija mogućnost da kiparska forma bude vjetar, a da vjetar postane kiparska forma. Fascinaciju prirodnim elementima prirode asocijativno bogato i sugestibilno prenosi u kiparsku formu, pretačući je u metal. Priroda i pojave u prirodi poput vjetra i vode su prije svega vječni izvor nadahnuća i energija koju želi evocirati i maštovito prikazati u obličju skulpturalne forme. U tom kontekstu, bronca je idealno poslužila za okamenjivanje i fiksiranje silne energije vjetra, kao što će aluminij biti idealnim materijalom za realizaciju predstave agregatnoga stanja vode, leda. Naime, aluminij je zapravo zaleđen. U bronci i aluminiju Iva ne kroti prirodu, već je uspijeva umjetnički i plastički suvereno zaustaviti u mjestu. Svojim umjetničkim interesima, Iva Mihanović se postavlja u poziciju neoromantičara, umjetnika koji poput umjetnika romantizma traži i u umjetničkim djelima želi iskazati vječnu, neuništivu i čovjekovoj sudbini nedohvatnu moć prirode.

Skulpture/objekti Ive Mihanović svojom geometriziranom pojavom i krajnje stiliziranim oblicima poprimaju univerzalni značaj. U suvremenim umjetničkim tokovima njih se može smjestiti kao pastiše u postmodernistički kontekst, ili bolje, jasno se predstavljaju kao djela postavangarde.

Enes Quien