Ivana Jurić

KO’LAŽ

19.5. – 5.6.

Program Galerije Karas u Galeriji Prsten

Otvorenje izložbe održat će se 19.5.2016. u 19.00h

U književnosti je poznat i često korišten postupak rekonstrukcije maglovitih sjećanja iz djetinjstva kroz vrlo slobodno, asocijativno povezano nizanje slika, jer su upravo žive slike istrgnute iz šireg konteksta ono što nam ostaje od prvih godina našega života. Slike koje prevladavaju nad narativnim sadržajem iza njih, temelj su i umjetnosti koja se naziva likovnom, pa zato i neću tražiti ili rekonstruirati objašnjenja iza kadrova u film Déjà vu animatorice Ivane Jurić, koji nam prikazuje dječje lutke u pejzažu, iako poveznica s nekim njezinim konkretnim iskustvima vjerojatno ima. Međutim, ako pažnju obratimo na općenitiju razinu, na simbole i arhetipove, kao na i formalne postupke kojima se autorica služi ne bi li dočarala sjećanja, u ovom djelu nećemo vidjeti samo intimnu priču, koja se gubi u svojoj nevažnosti među intimnim pričama milijardi ljudi, nego i umjetničku artikulaciju svijesti, u koju možemo uroniti i koja nam se obraća. Naime, uđemo li u močvaru koju umjetnica prikazuje, srest ćemo se možda s vlastitim sjećanjima, strahovima ili fascinacijama. Izlomljeni, nefluidni kadrovi u filmu sugeriraju fragmentarnost memorije, vremenski odmak u kojemu od prošlih iskustava ostaju samo slike nesigurne autentičnosti i gdje se izmišljeno miješa sa doživljenim. Kako je nepostojana i subjektivno određena svijest često jedini jamac da se nešto zaista dogodilo, možemo se pitati postoji li pritom uopće razlika stvarne i imaginarne prošlosti. Slična je skokovitost dojmova i vizija prisutna i na kolažima koje autorica također predstavlja ovdje, i koji se zbog raznorodnih kolažiranih slika, različitoga podrijetla i starosti, također mogu shvatiti kao sukus proživljenih i, nadasve, viđenih senzacija. Filmska glazba koju je skladao i odsvirao na električnoj gitari Kruno Domaćinović, sa svojim dugačkim tonovima ne sugerira toliko osjećaj prijetnje koja vreba iz močvare kroz koju šeću lutkice u filmu, već puno više golemu životnu energiju, strast i eros, koji se kriju u njima, iza nevinih i bucmastih lica. One se nalaze u polju, u šumi i u spomenutoj močvari, upijajući čudesan i zastrašujući svijet oko sebe. Na takvim podnebljima život buja, i pretače se iz jednoga oblika u drugi. Nemoguće je pomisliti da nijeme protagonistice ne osjećaju to bujanje u čitavim svojim plastičnim tijelima. Slična pretakanja i mutacije vidimo na dva velika Talismana, viseće skulpture načinjene također od lutaka, ovoga puta raskomadanih ili tretiranih poput afričkih idola u koje plemena zabijaju čavle kako bi oni na sebe preuzeli svo zlo koje treba snaći pojedinca ili zajednicu. Drevna praznovjerja i ritualne ili psihološke prakse, od plemenskih šamanizama i voodoo magije, do dječjih igara, gdje prikazi bića figuriraju kao samo biće, odjekuju i na ovim radovima. Kaos u koji su lutkice (u filmu i u skulpturi) uronjene pokušaj je uspostavljanja komunikacije s prirodnim silama, pokušaj stapanja s njihovim okrutnim poretkom u kojemu život, smrt i bol imaju svoje mjesto, i prihvaćaju se bez priziva. Tek u susretu s divljinom (onom stvarnom, vanjskom, koju sugerira močvara i onom unutrašnjom, kreativnom i stvaralačkom, koje je simbol cijela ova izložba) čovjek može u potpunosti osvijestiti sebe u ovom surovom svijetu. Potrebu saživljavanja s tom indiferentmom ali i krajnje opasnom stoglavom Hidrom koju nazivamo prirodni poredak, nasuprot civiliziranom životu suvremenog čovjeka, isticali su u svojim djelima Jack London i D. H. Lawrence, a motiv je i filma Deliverance Johna Broomana (iz 1972). Ipak, naša kultura i svi njezini plodovi nastali su u borbi s tom Hidrom i kroz njezino uspješno savladavanje. U ovom uređenom svijetu zakon sankcionira eskalacije mračnih strasti (barem formalno tome teži), a komfor do kojega smo dospjeli učinio je život lakšim i dužim. Međutim, u našoj su svijesti prisutni atavizmi instinkata, još iz doba kada smo živjeli, kako bi romantičari i ekolozi rekli, „u skladu s prirodom“. Krvav je to bio sklad, pun silovanja, klanja, smrti i bolesti, ali ipak je ostavio bitne tragove nasilnih nagona, odnosno genetskih prilagodbi na takav svijet, koje je Sigmund Freud nazvao našom nelagodom u kulturi. Radovi Ivane Jurić, izvlače te nikad zaboravljene instinkte na površinu, dozvoljavajući nam mračnu estetsku fascinaciju njima. Bilo kakva priča tu je nevažna. Bebama u filmu i onima nakupljenim na Talismanima autorica je gdjekad dodala elemente slavonske nošnje i to je jedini indikator pozornice njezinoga djetinjstva, te početne motivacije ove izložbe. Scenografija Kopačkoga Rita, uz glazbenu pozadinu bluesa, više podsjeća na deltu Mississippija, što je također element koji izdiže ova ostvarenja iz uskih lokalnih okvira. Slični pejzaži stvaraju slične emotivne sklopove, slična sjećanja i traume, koje nadilaze vrijeme i prostornu udaljenost, te ponekada, kreativno izražene, stvaraju intrigantna umjetnička djela.

Feđa Gavrilović

Izložba je realizirana uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Dom HDLU

Trg žrtava fašizma 16

10000 Zagreb

Radno vrijeme:

srijeda – petak 11 do 19h, subota i nedjelja 10 do 18h,

ponedjeljkom, utorkom i blagdanom zatvoreno.