U Galeriji AŽ Atelieri Žitnjak, 09.05. 2014. u 19h otvara se izložba Borisa Cvjetanovića ”Malo o životu”. Izložba se satoji od serije fotografija ”Od Žuljane do Lumbarde”, te dva videa: ”Toliko toga stane u jedan život” i videa ”Martina i Doris”.

‘Toliko toga stane u jedan život’ naziv je videa što predstavlja ples mehaničkog pileta. 

Ta se izjava, međutim, daleko eksplicitnije očituje u seriji fotografija pod imenom ‘Od Žuljane do Lumbarde’. Ono što je Boris snimio u jednom danu jest portret života jednog čovjeka konkretiziran kroz predmete i okolinu koja odražava njegove navike, način života pa i svje­tonazor. Boris prepoznaje naročitost te okoline, a mi, u seriji fotografija, prepoznajemo prilično precizan sociološko etnografski portret života jednog mjesta koje na prostorno vremenskoj karti ima točno upisane koordinate. Vrijeme tamo ide svojim tempom, dnevnost se upisuje glancajući pod putanjom kojom prolazi; detalj po detalj elemente scenografije izgrađuje njen protagonist, život Mike Padure. 
Neki su dani bili neobični i ostavili tragove koje je Miko toga trena odložio na mjesto gdje mu odonda pa i dugi niz godina vjerojatno smetaju ali se navikao na tu smjetnju pa bi se sada kad na fotografiji vidi pola jelenjeg roga na polici za šešire možda mogao sjetiti da ga konačno makne. 
Ali ne, pažljiviji pogled na fotografiju odaje kako je riječ o brižljivo postavljenom ukrasu, jer i četke su pravilno složene i na vješalicama pravilno raspoređeni predmeti koji su očito vremenom izgubili funkciju i ovo je mjesto na kojem oni zapravo prebivaju. Te naslage, ti dokazi brojnosti, ta očitovanja konkretnosti, uporabnosti ili odloženosti, u Borisa proizvode dojam kao da šeće muzejem nečijeg života u čijem postavu njegov objektiv usputne detalje promovira u ključne eksponate. 
Pa tako i početna izjava postaje dvosmislena odnosno dvostrano usmjerena: svjedočanstvo tog života zauzima svoje mjesto i u Borisovu životu. 

Nasuprot otvorenoj knjizi koja polako lista svoje prizore upućujući nas u Mikinu svakodnevicu, video ‘Martina i Doris’ sakriva dane i mjesece, preskače šest godina i upoznaje nas s djevojčicama i odraslim djevojkama istodobno dok pjevaju istu pjesmu. 
Svakako se mnogo štošta dogodilo u međuvremenu, te pojedinosti nećemo saznati. No, kad se na period odrastanja osvrnemo čak i ako smo mu svjedočili iz najveće blizine, on se doima poput priviđenja, strelovito prohujalog, u preskakanju stepenica ostali su nam tek poneki kadrovi, njihova su se dječja lica neprimjetno prometnula u odrasle. 
A život tek uzima pravi zalet, tek se sprema uistinu započeti, tek će se u njega dan za danom uključivati bezbroj onoga što u njega stane. 

Picek i dalje pleše, skakuće i luduje, sve dok se opruga što ga pokreće ne odvije do kraja.

Boris Greiner