45. ZAGREBAČKI SALON

Do ideje da se 45. zagrebački salon posveti temi tržišta umjetnina došlo je spontano na sastanku Inicijalnog odbora okupljenog radi određivanja elemenata javnog natječaja za koncepciju Salona koji su pak trebali biti garancijom što kvalitetnijeg odaziva. Diskusija Odbora, sastavljenog mahom od umjetnika, ubrzo se premetnula u britku kritiku kustoskih koncepcija uopće, a nadasve njihove pomodnosti i nepovezanosti sa stvarnim pitanjima umjetničkog diskursa poput – kako je istaknuo Slavomir Drinković, akademski kipar, dekan ALU i predsjednik Odbora – lokalnog tržišta umjetnina. Kocka je time bila bačena. Ravnatelj je preuzeo zadatak transformiranja i realizacije teme u formu sukladnu manifestaciji. Je li se inherentna kritika recentnih salona dogodila u pravom trenutku ili ne, hoće li ovaj Salon opravdati postavljenu ambiciju ili ne, pitanja su koja ostaju otvorenima, ali činjenica je da je i Organizacijski odbor na sastanku u punom sastavu jednoglasno potvrdio orijentaciju Salona prema istraživanju lokalne problematike tržišta umjetnina unutar fenomena njegove apsolutne prevlasti na internacionalnoj sceni.

Morat ćemo se ipak nakratko pozabaviti kustoskim seciranjem fenomena tržišta umjetnina, odnosno, razmatranjem u kojoj je mjeri odnos novca prema suštini umjetničkog djela izmijenio kulturološki krajolik suvremene civilizacije. Briljantni esej američkog likovnog kritičara, pjesnika i filozofa Donalda Kuspita Art Values or Market Values?, dotiče se upravo stvarnosti i suštine mehanizma hipertrofiranog međunarodnog tržišta umjetnina na kojem se umjetnine preprodaju po više desetaka milijuna dolara teškim cijenama. Ostvarivanje sve većih i većih novčanih iznosa tijekom aukcija po njemu ukazuje na činjenicu da je komercijalna vrijednost umjetničkog djela potisnula njegovu donedavno neprikosnovenu duhovnu vrijednost. Umjetničko djelo postalo je zamašnjakom ostvarivanja viška novčane vrijednosti, zbog koje se kupuje, skuplja i, na koncu, stvara. Sve je krenulo u nepovrat u trenutku kad se umjetničko djelo prestalo percipirati kao jedinstveni sklop estetskih, etičkih i kognitivnih vrijednosti, već isključivo kao najsigurniji oblik oplodnje investicije uz indeks troznamenkastog rasta vrijednosti u relativno kratkom razdoblju. Sustav funkcionira jednostavno, veća investicija, tj. veća iskazana novčana vrijednost umjetničkog djela, znači i veću dobit. U osnovi novac je prestao podržavati umjetnost, umjetnost je označujući pobjedu kapitala počela podržavati novac. Ostvarena cijena umjetničkog djela kao njegova vanjska vrijednost, naposljetku je zamijenila sve unutrašnje vrijednosti djela i postala ključna odrednica umjetničkog značaja. U eseju naslovljenom The Art Market Explained američki likovni kritičar i publicist James Panero ciničnu metaforu fenomena visokooktanskog tržišta umjetnina pronaći će u sudbini slike 200 One Dollar Bills Andyja Warhola čija je postignuta vrijednost od 385.000 $ na aukciji 1986. dosegla 43 milijuna dolara na aukciji 2009. godine. Činjenica je da je ilustracija 200 u međuvremenu obezvrijeđenih dolara, u stvarnim dolarima postala skupo plaćena reprezentacija vrijednosti, uistinu nezavisna od formalne kvalitete sirovo izvedenog motiva. Kuspit će pak svoju tezu o supremaciji novca nad umjetnošću dalje razvijati analizom dostupnih listi najskuplje prodanih umjetničkih djela, razobličujući upravno proporcionalni odnos globalne tržišne vrijednosti umjetničkog djela sa statusom nacionalne ekonomije ili, drugim riječima, pokazujući kako se ekonomsko-političke performanse pojedine zemlje odnose na tržišni uspjeh njihovih umjetnika. Slučaj globalnog financijskog uspjeha kineskih umjetnika koincidira sa sve naglašenijom gospodarskom prevlasti Kine. Ako prihvatimo Kuspitovu tezu da ekonomski kredibilitet zemlje uvjetuje tržišni kredibilitet umjetnika, hrvatskim umjetnicima na globalnom tržištu još dugo neće krenuti nabolje. Harold James, povjesničar i profesor Sveučilišta Princeton, u svom znakovitom članku Zbog krize raste vrijednost umjetnina (prijevod web portala, op. a.) ističe, pak, zanimljiv fenomen stvaranja tržišne vrijednosti djela suvremene umjetnosti koja ciljano kupuju predstavnici financijskog sektora koji stvara vrijednosti prometom dionica ili apredstavnici industrije zabave koji isto postižu stvaranjem lifestyle trendova. Za razliku od tradicionalnog gospodarstva zasnovanog na realnoj proizvodnji koje je investiciju u umjetnost u iskazu racionalnosti poslovanja zasnivalo na podržavanju tradicionalnih vrijednosti povijesnih stilova sve do Moderne, ova će dva sektora svoje vizionarske sposobnosti, osjećaj za prepoznavanje vrijednosti koje dolaze i dinamičnu poslovnu neustrašivost, demonstrirati upravo ulaganjem u suvremenu umjetničku produkciju naizgled neizvjesne tržišne budućnosti. Sigurnost ovakvih investicija postiže se već navedenim obrascem silovanja tržišta tijekom aukcija ogromnim novčanim iznosima, kada dramatični ritual nadglasavanja izvjesno rezultira neprekidnim povećanjem materijalne vrijednosti djela ili bolje reći investicije, kao što je slučaj s djelima npr. Damiena Hirsta. Paradoksalno, težnja za dokidanjem komodificirajućeg umjetničkog objekta u potrazi za istinskim stvaralačkim činom i smislom na kraju stoljeća avangardnih umjetničkih pokreta, rezultirala je dokidanjem njegove suštine u novcu, idealnom komodifikatoru.

Spektakularnost međunarodnog tržišta umjetnina, njegova sposobnost brzog oporavka tijekom recentne ekonomske krize u usporedbi sa proizvodnim sektorom  i, najvažnije, diktat kojim je uspostavilo vrijednosni sustav suvremene umjetničke scene, odrazili su se posljednjih godina u našem medijskom prostoru u seriji napisa koji analiziraju domaću situaciju. U tranzicijskom periodu, uz standardno tajnovitog hrvatskog kolekcionara, postupni nestanak srednje klase, „dilere“ koji operiraju po stanovima, gotovinske transakcije i uopće trgovanje u blago rečeno sivoj zoni te nestimulativnu poreznu politiku, pojavili su se i pozitivni fenomeni poput korporacija sa ambicijom stvaranja zbirki, ambicioznih kolekcionara poput Marinka Sudca i Tomislava Klička koji obimom i koncentracijom zbirki uspješno izazivaju javne institucije, te sve većeg broja mladih umjetnika koje na inozemnom tržištu uspješno zastupaju strani galeristi. Uz nešto pozitivnih primjera, po općoj ocjeni naše je neregulirano tržište preplavljeno falsifikatima, a tijekom poraća i ukradenim umjetninama, pa su se pojačala upozorenja o potrebi stručnih procjena, certifikata i uvođenja obveze izdavanja računa. Bez regulative i efikasnih mehanizama provjere u ekonomiji preživljavanja svatko se snalazi kako može: umjetnici prodajom u atelijerima i „dampingom“ cijena umjesto dogovora s galeristima, ovi pak gotovinskim prodajama itd. Sav promet ostaje neregistriran i kao svaka djelatnost koja se odvija u sivoj zoni ostaje prekriven velom tajne, pa umjetnička djela ostaju nepristupačna struci i javnosti na nepoznatim privatnim lokacijama. Privatne galerije pod pritiskom opstanka žrtvuju izložbene programe ili se zatvaraju i djeluju kao posrednici u prodaji, te tako prestaju obnašati svoju javnu ulogu. Umjetnici uspješni na međunarodnom tržištu, u ekonomskom i društvenom pogledu su gastarbajteri s domaćom adresom i socijalnim pogodnostima. Javne institucije uz nedovoljna sredstva otkupa i poslovičnu nezainteresiranost djelatnika ne uspijevaju doprinijeti stabilizaciji tržišta i uspostavi kakvog-takvog sustava vrijednosti. Nabrajanje bi moglo trajati unedogled. No, situacija nije porazna samo za egzistenciju umjetnika, već generira šire i dalekosežne kulturološke štete. Zrela umjetnička sredina, ona koja je u stanju aktivno doprinijeti ostvarenju sve veće kvalitete života i općem prosperitetu, odlikuje se ravnotežom i sinergijom stvaralačke energije i njene percepcije kroz ispunjenje kulturnih potreba koje, pak, stvaraju, oblikuju i servisiraju javne i privatne inicijative. I dok je društvo liberalnog kapitalizma otišlo u krajnost prevage tržišta, odnosno, privatnog interesa koji će oblikovati njegov kulturni profil, naše je otišlo u drugu krajnost koja se uslijed sve većeg proračunskog deficita opasno približava svom krahu. Budžet u kojeg se ne slijeva prihod ilegalnog tržišta (čije su vrijednosti ipak izgradile institucije ovisne o proračunu), a koji skrbi i o socijalnim pravima umjetnika, doveden je do ruba financijskog kolapsa koji može dovesti do potpunog zaustavljanja današnjeg operativnog sustava kulture sa teškim posljedicama po egzistenciju umjetnika i razinu kvalitete života u Hrvatskoj. Dodatni problem predstavlja paranoidna samoizolacija domaćeg tržišta. Kao i u svim zemljama bivše Jugoslavije, ono se u aklamaciji nacionalne umjetnosti potpuno zatvorilo u samonikle i samo unutar njega važeće i održive sustave vrijednosti. Sustave na kojima se zasniva još uvijek dobra egzistencija uhodanih privatnih galerija i na lokalnom tržištu uspješnih umjetnika, a koji neće moći izdržati pritisak međunarodnog tržišta po integraciji Hrvatske u Europsku uniju.

Prikrivena tradicija ili tradicionalna prikrivenost domaćeg kolekcionarstva odličan je case study za razmatranje anomalija domaćeg tržišta umjetnina. U sredinama reguliranog tržišta, kolekcionarstvo je ponajprije izraz sprege financijske moći sa subjektivnim ukusom kao smišljenim temeljem osobne društvene promocije. Kulturološki, ka zatim ukazuje na ekonomsku snagu društva i povijesne kriterije sredine kao izraz njene opće uljuđenosti. Svoju osobnu i društvenu misiju poticanja umjetnosti, kolekcionar ispunjava samo onda ako je svjestan da je umjetnina, iako njegovo vlasništvo, uistinu duhovno i kulturno dobro sredine, što ga obvezuje na njenu zaštitu i dostupnost javnosti. Zašto je kod nas drugačije, temeljito je objašnjeno izložbom i katalogom Hrvatsko moderno slikarstvo 1880.–1945. u privatnim zbirkama, koje je na inicijativu Galerije Deči 2006. godine u Klovićevim dvorima osmislio i realizirao povjesničar umjetnosti Igor Zidić. Povijesne okolnosti triju ratova sa revolucionarnim prevratima okončanih otimanjem i/ili nacionalizacijom, nekadašnje optužbe za buržujsko zastranjivanje, a današnje mogućnosti financijske kontrole, provale i krađe, uvjetovali su da je 90% vlasnika 127 izložbeno predstavljenih umjetnina željelo ostati anonimno. Nasuprot povijesno prosvjetiteljskim osnovama kolekcionarstva koje predmnijeva i teži javnosti kolekcije, kod nas je ukorijenjena nepovjerljivost javnog i privatnog. Zbirka je nešto što će se radije skrivati, negoli nešto čime će se ponositi. Zidićeva izložba predstavljanjem slika koje su rijetko ili čak nikad viđene, jasno je pokazala važnost javnosti privatnih kolekcija i, nadamo se, najavila promjene u kulturi odnosa društva prema ambicioznom pojedincu i obrnuto. I autoru izložbe kao jednom od neprikosnovenih poznavatelja epohe, umjetnine su bile dobrim dijelom nepoznate, pravo kulturno blago koje je omogućilo pojačano zanimanje i novu, precizniju valorizaciju opusa istaknutih predstavnika naše Moderne do tada vrednovanih po djelima iz zbirki javnih institucija. Naravno, i te su zbirke svoje korijene imale u privatnim kolekcijama budući se umjetnost kolekcioniranja, kako je naziva Zidić, dokazuje tek cjelovitom prezentacijom i to u javnoj instituciji.

Ipak, upravo nas je ta samoizolacija, kako kolekcionara kao nositelja tržišta i mecene, tako i cjelokupnog tržišta, paradoksalno možda spasila od sudbine koju umjetnost doživljava na međunarodnom tržištu. Iako porast cijene slika Vlahe Bukovca, našeg tržišno najuspješnijeg umjetnika, dostiže do sada neviđen indeks 100, kod nas želja za dobrom investicijom još uvijek nije nadvladala izvorne porive kolekcionarstva u rasponu od uživanja u slici pa sve do izražavanja nacionalnog ponosa. Leži li u ovoj izolaciji razlog što naši umjetnici nemaju veću vrijednost na inozemnom tržištu ili što našim kolekcionarima umjetnička djela internacionalnih zvijezda nisu financijski dostupna, pokazat će se uskoro.

Već dosadašnji prikaz složene problematike tržišta umjetnina, a mogao bih ga nazvati pukim nabrajanjem, ukazuje na zahtjevnost forme koju Salon mora ispuniti kako bi postao platforma za početak dijaloga umjetnika, publike, kupaca, kolekcionara, galerista, institucija i administracije u pokušaju određivanja strategije i postupaka kojima se treba regulirati i stimulirati domaće tržište umjetnina, a zatim i njegov prodor na međunarodno tržište. Stoga je manifestacija zamišljena kao za formu Salona obvezna središnja izložba, oko koje će se razviti popratni programi. Oni će uključivati prezentaciju privatnog galerijskog sektora koji nastoji izmijeniti nama uobičajeni stereotip galerije-dućana koja s većim ili manjem uspjehom povlađuje ukusu kupaca i prodaje ono što se traži, te niz javnih prezentacija i predavanja na relevantne teme poput sajmova umjetnina, kvantifikacije vrijednosti umjetničkih djela, društvene važnosti i uloge kolekcionarstva. Posebnu nadu polažemo u sastanke ekspertnih grupa koje za isti stol trebaju dovesti umjetnike, galeriste, predstavnike državne uprave i gospodarstva, sa ciljem osmišljavanja novih inicijativa poput poticanja sudjelovanja privatnih galerija na međunarodnim sajmovima ili konačnog uvođenja porezne strategije koja bi poticala kupovanje umjetničkih dijela.

Središnja izložba zasnovana je na javnom natječaju koji je umjetnicima postavio samo uvjet da je prijavljeni rad nastao u razdoblju nakon posljednjeg Salona. Kako bi se izbjegao mogući konflikt interesa i omogućio svjež pogled na scenu, izborna komisija sastavljena je mahom od stranih stručnjaka i to onih koji su profesionalno ili kao kolekcionari uključeni u trgovinu umjetninama. Dodatni bonus bila je prilika da djela naših umjetnika vide četiri poslovno zainteresirane osobe. Članovi komisije, Josie Browne (Max Protech Gallery, New York), Anna Daneri (Fondazione Ratti, Milano), Hans Knoll (Galerie Knoll, Beč) i Sanja Vukelić (kolekcionarka, London/Zagreb), imali su težak zadatak da od 350 heterogenih prijava izaberu djela koja će omogućiti raznovrsnu i kvalitetnu izložbu, dok će ostala umjetnička djela biti predstavljeni na interaktivnoj stanici smještenoj u izložbenom prostoru i također biti dostupna za kupovinu. Salon je zamišljen kao prodajna izložba, uspostava modela legalne kupovine umjetnina i, možda, poticaj (ponovnom) pokušaju organizacije zagrebačkog sajma umjetnina. I dok se salon tržištem i galerijskim segmentom bavi na razini fenomena, odlučeno je da će istovremeno zadržati realističnu komponentu uvođenjem mogućnosti prodaje, odnosno, kupnje umjetnina od koje HDLU kao organizator zadržava fiksnih 10% provizije recesijskim vremenima usprkos. Naposljetku se razvila hibridna forma u fuziji sajma i koncepcijske izložbe sa raznim mogućnostima opservacije sitnih socijalnih pomaka koji obilježavaju sve segmente našeg društva u njegovoj ubrzanoj prilagodbi normama zapadne demokracije. Reality check pristup u osnovi zamisli pretpostavlja i javno isticanje brutto cijene umjetnine. Mora se istaknuti da, iako je načelna podrška projektu bila velika, te unatoč dobrom odazivu, većina tržišno eksponiranih umjetnika nije se odazvala na natječaj za Salon. Stečene pozicije očito se ne žele provjeravati. Prijavljeni materijal dodatno ukazuje na još snažno prisutan ambivalentan odnos naših umjetnika prema tržišnom segmentu umjetničkog konteksta. Otprilike polovica prijava odnosi se na kontekstualno specifične radove koji smisao i značaj suvremenog tržišta umjetnina cinično komentiraju razvijajući temu kapitala i suprotstavljajući pojam „umjetničko“ pojmu „tržišno“, te baratajući, citiramo, tradicionalnom poslovicom da novac kvari ljude. Ova će djela u sinergiji sa djelima koja predstavljaju realističan odgovor umjetnika na profesiju od koje namjeravaju živjeti, vjerujemo postići raznovrsno, duhovito, tematski i umjetnički dojmljivo izdanje Salona. No, važnije bi bilo iskoristiti okvir i trenutak za pokušaj uspostave utopijske ravnoteže svih različitih impulsa koje stvara neobjašnjiva i neumoljiva ljudska potreba za estetskim.

Konačno, postavlja se i pitanje mogu li u recesiji, koja će se u segmentu kulture sigurno nastojati razriješiti izmjenama ako ne u načinu financiranja, a onda pouzdano u visini odobrenih programskih i operativnih sredstava, izložbe uopće biti fokusirane isključivo na interpretaciju kulturoloških fenomena i odjek socio-ekonomskih odnosa ili predstavljati revijalne presjeke umjetničke produkcije u određenom periodu. U našem sustavu kulture izložbe, a nadasve manifestacije nacionalnog značaja, najsnažniji su i najvidljiviji medij kojima vizualni umjetnici zajedno s pratećim profesionalnim, institucionalnim i administrativnim sklopom mogu aktivno utjecati na poboljšanja unutar svog područja. Bez obzira  je li riječ o potrebnim promjenama u društvenoj percepciji područja, problemima održivosti postojećeg sustava ili nužnosti njegove promjene, kada i na koji način, vrijeme je da oni koji su egzistencijalno zainteresirani pokažu svoju viziju i istraže mogućnosti funkcionalnijeg sustava kulture ili reorganizacije postojećeg. Na tragu ovakvog razmišljanja 45. zagrebački salon nastoji u vremenskim i organizacijskim okvirima predstaviti model tržišta umjetnina kakvo bi trebalo biti. Isticanje transparentnih uvjeta ponude svih segmenata živog umjetničkog stvaralaštva samo je vanjski izraz promišljanja o ravnomjernoj regulaciji svih segmenata ciklusa koji kreće od umjetničkog stvaralaštva, nastavlja se kroz vidove njegove javne percepcije i konzumacije da bi se zatvorio kod umjetnika u duhovnom i egzistencijalnom feedbacku. Stoga će uz problematiziranje aspekata vezanih uz sagledavanje opstojnosti sadašnjeg modela na javnoj i ekspertnoj razini, dodatni marketinški napori biti usmjereni prema animaciji posjetitelja kao potencijalnih kupaca, a njihova reakcija biti će indikativna za predstojeće razdoblje.

Smisao svog postojanja 45. zagrebački salon pronalazi u doprinosu promjeni.

Branko Franceschi

Literatura:

–          Harold James, „Zbog krize cvate tržište umjetnina“, Poslovni dnevnik online, 10.10.2008.

–          Patricia Kiš, „Skirveno blago: remek-djela iz privatnih zbirki“, Jutarnji.hr

–          Iva Koerbler, „Panika na tržištu umjetnina“, Nacional br. 438, 2004.

–          Donald Kuspit, „Art Values or Money Values?“, artnet Magazine, 2010.

–          Nina Ožegović, „Najveći kolekcionar suvremene umjetnosti“, Nacional br. 446, 2004.

–          James Parnero, „The Art market Explained“, The New Criterion, Volume 28, 2009.

–          Marijan Špoljar, „Zašto je korisno kupiti umjetničko djelo za tvrtku“, Lider press, 2008.

–          Ivo Vrbić, „Umjetnine“, mup.hr

–          Igor Zidić, „Hrvatsko moderno slikarstvo 1880 – 1945. u privatnim zbirkama“, Galerija Deči, Zagreb, 2006.